korzički jezik (korzikanski corsu, lingua corsa), u genetskom smislu riječi i u povijesnoj perspektivi, italoromanski dijalekt (blizak toskanskomu), svjesnim pak normiranjem i voljom jezične zajednice, poseban romanski jezik. Njime, prema procjeni, govori između 87 i 130 tisuća stanovnika Korzike (najkompaktnija jezična manjina u Francuskoj), a još približno toliko Korzikanaca koji žive izvan otoka tim se jezikom služi u obitelji. Do VIII. st. vjerojatno je bio blizak jeziku Sardinije i južne Italije, ali je od polovice srednjega vijeka (pod upravom Pise od XI. st., Genove XIII–XVIII. st.) bio sustavno toskaniziran. Francuska je Korziku stekla 1768., ali je francuski jezični utjecaj postao značajniji tek u XIX. st. Dijalektna podjela nije izrazita, ali je jug konzervativniji. Od XIX. st. razvijala se znatnija pismenost i književnost, a s time i standardni jezik i stabilna norma s osloncem na toskanski talijanski (prema kojemu se ističu simboličke razlike); s razvojem korzičkoga »nacionalizma« od polovice XX. st. pojačavaju se zahtjevi za priznavanjem službenoga statusa tomu jeziku. Iako je i na Korzici jedini službeni jezik francuski, od 1974. i na korzički se primjenjuje zakon o manjinskim jezicima (izglasovan 1951., a otada vrijedi za neke druge manjine; omogućuje fakultativno učenje korzičkoga u školama do 3 sata tjedno). Snažan korzički autonomistički pokret pogoduje oživljavanju toga jezika koji je počeo uzmicati pred francuskim.
