Lamarck [lama'ʀk], Jean-Baptiste de Monet de, francuski prirodoslovac (Bazentin-le-Petit, 1. VIII. 1744 – Pariz, 18. XII. 1829). Studirao je medicinu i botaniku, a bavio se botanikom, zoologijom, paleontologijom, geologijom i meteorologijom. Od 1781. kustos botaničke zbirke u botaničkom vrtu Jardin du Roi (danas Jardin des Plantes) u Parizu, a od 1793. profesor zoologije na Prirodoslovnome muzeju u Parizu. Proslavio se priručnikom Francuska flora (Flore française, 1778), te postao članom Francuske akademije 1779. Proveo reformu zoološke sistematike; podijelio je životinje u beskralježnjake i kralježnjake. Sistematiku nižih životinja počeo je razrađivati u djelu Sustav životinja bez kralježnice (Système des animaux sans vertèbres, 1801), u kojem je i prvi put iznio ideju o zajedničkom podrijetlu organizama i njihovu postupnom razvoju. U djelu Filozofija zoologije (Philosophie zoologique, 1809) sustavno je razradio prvu cjelovitu teoriju organske evolucije, poznatu pod imenom lamarkizam, po kojoj organizmi podliježu neprekidnomu procesu preobrazbe ovisno o uvjetima okoliša, a stečena svojstva prenose na potomstvo (→ evolucija). Svojom se teorijom suprotstavio vjerovanju u nepromjenljivost vrsta koje je tada u Francuskoj zastupao G. Cuvier. U svojem posljednjem djelu Prirodopis životinja bez kralježnice (Histoire naturelle des animaux sans vertèbres, 7 sv., 1815–22) do kraja je razradio svoju sistematiku beskralježnjaka. Lamarck je jedan od utemeljitelja biologije kao zasebne znanosti; 1802. prvi je upotrijebio izraz biologija. Iako začetnik mnogih revolucionarnih ideja u znanosti, za života nije bio dovoljno shvaćen ni priznat.