Liberija (Republic of Liberia), država u zapadnoj Africi, između Sijera Leonea na zapadu (duljina granice 306 km), Gvineje na sjeveru (563 km), Obale Bjelokosti na istoku (716 km) i Atlantskog oceana na jugozapadu (duljina obale 579 km); obuhvaća 96 917 km².
Prirodna obilježja
Između niskoga i močvarnoga (lagune) primorja uz Atlantski ocean i planinske unutrašnjosti s ogrankom Gvinejskoga visočja na krajnjem sjeveru zemlje (Mt Wutivi, 1440 m; najviši vrh) pruža se širok pojas blago valovitih brežuljaka i visokih ravnjaka (do 700 m visine; ležišta željezne rude) raščlanjenih riječnim tokovima. Klima je tropska s visokom temperaturom tijekom cijele godine (između 24 i 30 °C). Godišnja je količina oborina znatna, iako je godina razdijeljena na vlažno i suho razdoblje; ljeto je vlažno zbog gvinejskoga monsuna, a zima je pod utjecajem saharskih vjetrova (harmatan) suha. Količina oborina opada od obale (do 5000 mm) prema unutrašnjosti (2000–3000 mm). Zbog obilja oborina riječna je mreža razvijena; od mnogobrojnih rijeka plovne su samo Cavalla i Saint Paul. Obala je mjestimično močvarna i lagunska, obrasla mangrovama. Planine u istočnome dijelu Liberije obrasle su tropskom kišnom šumom.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2008. u Liberiji živi 3 476 608 st., a prema procjeni iz 2012. godine 4 052 000 st. ili 41,8 st./km². Stanovništvo je koncentrirano u obalnome pojasu; najgušće je naseljeno područje Montserrado (595 st./km²) i okolica glavnoga grada. Unutrašnost je vrlo rijetko naseljena (do 20 st./km²), a neka su područja tijekom građanskoga rata i potpuno opustjela. Stanovnici su pripadnici različitih naroda kao što su Kpelle (20,3%), Bassa (13,4%), Grebo (10,0%), Gio (8,0%), Mano (7,9%), Kru (6,0%), Loma (Lorma, 5,1%), Vai (4,0%) i dr. (25,3%). Ima i potomaka oslobođenih američkih robova, tzv. američkih Liberijaca. Po vjeri prevladavaju kršćani (85,6%; uglavnom protestanti), muslimana ima 12,2%, pripadnika tradicionalnih vjerovanja 0,6% (do 2002. bilo ih je oko 63,0%; znatno opadanje nakon građanskoga rata posljedica je obrazovne politike i medicinske skrbi), nereligioznih 1,5%. Godišnji porast broja stanovnika iznosi 3,5% (2007–12) i viši je od prirodnoga priraštaja (2,79% ili 27,9‰, 2011). Rezultat je to visoke stope nataliteta (38,5‰, 2011), znatno više od svjetskoga prosjeka (19,2‰), ali i postupnoga povratka stanovništva izbjegloga u susjedne države (Gvineja, Obala Bjelokosti) tijekom građanskoga rata. Mortalitet je razmjerno visok (10,6‰, 2011; svjetski prosjek 8,2‰); smrtnost dojenčadi se smanjuje (s 132,4‰ 2001. na 58,2‰ 2012), ali je još uvijek izrazito visoka (svjetski prosjek 11,0‰). Stanovništvo je vrlo mlado; u dobi je do 14 godina 42,5% stanovništva, od 15 do 64 godine 53,9% stanovništva, a u dobi od 65 i više godina 3,6% stanovništva (2012). Očekivano je trajanje života za muškarce 55,7 godina, a za žene 57,8 godina (2011). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 48,9% aktivnoga stanovništva, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 9,2%, a u uslužnim djelatnostima 41,9% stanovništva (2010). Najstarije je sveučilište u Monroviji (osnovano 1862). Službeni je jezik engleski, a u svakodnevnoj komunikaciji upotrebljavaju se jezici pojedinih naroda od kojih su neki (narod Vai) razvili i vlastito pismo. Nepismeno je 39,2% stanovništva starijega od 15 godina (2010). Glavni je i najveći grad Monrovia (1 010 970 st., 2008); ostali su gradovi znatno manji: Ganta (41 106 st.), Buchanan (34 270 st.), Gbarnga (34 046 st.), Kakata (33 945 st.), Zwedru (23 903 st.), Harper (17 837 st.); u gradovima živi 47,0% stanovništva (2008).
Gospodarstvo
Dugotrajan građanski rat i politička nestabilnost, od kraja 1980-ih do početka 2000-ih, učinili su Liberiju jednom od najsiromašnijih afričkih zemalja. Nepovoljan gospodarski utjecaj imala je i epidemija ebolske hemoragijske groznice (2014–15), te je 2016. pad BDP-a iznosio 1,6% (2017. BDP raste 2,6%). Znatna su prirodna bogatstva (hidropotencijali, šume, plodno tlo, rude), no siromašno je oko 50% stanovništva (2017). Stopa nezaposlenosti je 4% (2014). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2017. bila je 2,1 milijardu USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 455 USD. U sastavu BDP-a udjel uslužnoga sektora je oko 53%, poljoprivrede 36%, a industrije 11%. Glavninu poljoprivredne ponude čine kava, kakao, palmino ulje, riža, tapioka, šećer, banane; značajan je uzgoj ovaca. U industriji je vodeće rudarstvo (željezna ruda, zlato, dijamanti), te proizvodnja drvne građe i gume. Godine 2017. vrijednost izvoza bila je 169,8 milijuna USD, a uvoza 1,2 milijarde USD. Izvozi se željezna ruda, dijamanti, zlato, guma, drvo, palmino ulje, kava, kakao i dr. U uvozu prevladavaju gorivo, strojevi i vozila, kemikalije, tehnička roba, hrana i dr. Glavni vanjskotrgovinski partneri su ekonomski vodeće zemlje Europske unije, te Južna Koreja, Japan, Singapur i Kina. Veličina javnoga duga je 46,5% BDP-a (2017).
Promet
Prometni je sustav Liberije zbog dugotrajnih ratnih sukoba dezintegriran i zapušten. Od 490 km željezničke pruge koja je najvećim dijelom služila za prijevoz željezne rude (vlasništvo rudarskih kompanija) obnovljene su tek neke linije. Glavna je luka Monrovia, ostale su Buchanan (luka za izvoz željezne rude), Greenville i Harper. Od ukupno 10 600 km cesta (6% asfaltiranih, 2001), najvažnija je prometnica izgrađena u obalnome dijelu, a povezuje Monroviju s Gvinejom i Sijera Leoneom. Plovidba se djelomično odvija rijekama Saint Paulom (44 km uzvodno od ušća) i Cavallom (81 km). Liberija je zemlja s najvećom trgovačkom mornaricom u svijetu. Brodovlasnici, čiji brodovi plove pod liberijskom zastavom, najvećim su dijelom stranci. Međunarodnom zračnom prometu služi zračna luka Roberts nedaleko od Monrovije.
Novac
Novčana je jedinica liberijski dolar (LRD); 1 dolar = 100 centa.
Povijest
Područje današnje Liberije bilo je najkasnije od XII. st. nastanjeno pripadnicima naroda Kru (skupine Bassa, Grebo, Kran), Mande (skupine Kpelle, Gio, Mano, Vai), Mel (Gola, Kissi). Portugalci su došli do liberijske obale 1461. a potom su, od kraja XVI. st. nadalje, onamo dolazili Nizozemci, Englezi i Francuzi, ali su Europljani u XVII. st. uspostavili tek nekoliko kratkotrajnih trgovačkih postaja. Pošto je 1816. u Washingtonu osnovano društvo American Colonization Society (ACS), radi naseljivanja oslobođenih crnih robova u Africi, to je naseljivanje započelo 1821. te je 1822. utemeljeno naselje na rtu Mesurado, nazvano 1824. Monrovia (prema predsjedniku SAD-a Jamesu Monroeu). Slična su društva osnovala potom između 1828. i 1834. duž liberijske obale još nekoliko naselja koja su zajedno s područjem Monrovije 1838. ujedinjena u Liberiju (izuzev tzv. Republike Maryland na rtu Palmas, osnovane 1833., koju je Liberija anektirala 1857). Predstavnici naseljenika proglasili su 26. VII. 1847. Liberiju neovisnom republikom. Prva je novu državu priznala Velika Britanija 1848., a SAD ju je, zbog otpora senatora s američkoga Juga, priznao tek 1862. Od osnutka Liberije samo su afroamerički doseljenici i njihovi potomci (tzv. Ameroliberijci), nastanjeni uglavnom uz obalu, imali politička prava i vlast te su segregirali domorodačko stanovništvo (što je prouzročilo nekoliko pobuna), koje je činilo znatnu većinu u zemlji i koje je tek 1904. dobilo pravo državljanstva. SAD je sve do 1870-ih financijski pomagao novu državu, a američka politička zaštita omogućila je Liberiji da u razdoblju sveobuhvatne kolonizacije Afrike potkraj XIX. st. ostane, uz Etiopiju, jedina neovisna država na afričkom kontinentu. Vodeća politička snaga od neovisnosti do 1878. bila je Republikanska stranka iz redova koje je bio Joseph Jenkins Roberts, prvi predsjednik neovisne Liberije (1848–56. i 1872–76), a od 1878. na vlasti je bila konzervativnija Prava vigovska stranka koja je potpuno dominirala državom do 1980., s predsjednicima biranima na mahom namještenim izborima i često bez protukandidata. Zamiranje trgovačkih veza sa SAD-om dovelo je Liberiju od kraja XIX. st. u gospodarsku ovisnost o britanskom i njemačkom kapitalu te kreditima europskih banaka. Nakon američkog ulaska u I. svjetski rat 1917., u njega je na strani Antante ušla i Liberija te je potom sudjelovala na mirovnoj konferenciji u Parizu (1919–20) i bila među utemeljiteljima Lige naroda. Obnova američkoga gospodarskog interesa za Liberiju dovela je 1920-ih do razvoja proizvodnje kaučuka pod kontrolom američke kompanije Firestone te je ta proizvodnja do 1970-ih ostala glavna gospodarska grana. Predsjednik Charles King (na položaju od 1920), za čijeg se mandata korupcija osobito raširila, bio je prisiljen na ostavku 1930., nakon izbijanja međunarodnog skandala oko upletenosti liberijske vlade u korištenje prisilnoga rada. Naslijedio ga je Edwin Barclay (1930–44). On je liberalizirao vanjsku trgovinu te je, pošto je nakon izbijanja II. svjetskog rata porasla strateška važnost Liberije kao proizvođača kaučuka, 1942. sklopio obrambeni sporazum sa SAD-om, koji je na području države izgradio vojne baze. Tada je došlo do gospodarskoga rasta koji je rezultirao i ukidanjem zabrane stalnog naseljivanja domorodačkoga stanovništva uz obalu. Liberija je 1944. objavila rat Njemačkoj i Japanu, a 1945. bila je među osnivačima UN-a.
Od 1944. do smrti 1971. predsjednik je bio William V. S. Tubman. Država se otvorila stranim ulaganjima, razvila se eksploatacija željezne rude, a Liberija je, poticajima brodarskim kompanijama, stekla najveću trgovačku flotu na svijetu. Tubman je 1946. dao pravo glasa domorodačkim stanovnicima, ali je osnažio autoritarnost režima, Ameroliberijci su zadržali povlašten status, a gospodarski rast pratilo je širenje korupcije. U vanjskoj politici Liberija je ostala bliski američki saveznik. Tubmana je naslijedio William R. Tolbert koji je uspostavio diplomatske odnose sa SSSR-om i drugim socijalističkim zemljama (do tada je jedina takva država s kojom je Liberija imala diplomatske odnose bila Jugoslavija) te više vezao Liberiju uz pokret nesvrstanosti, a u upravu i vladu imenovao je veći broj pripadnika domorodačkoga stanovništva. Međutim, pad cijena kaučuka utjecao je na gospodarsku stagnaciju potkraj 1970-ih, a plan podizanja poticaja za proizvodnju riže doveo je u travnju 1979. do prosvjeda u Monroviji koji su rezultirali neredima i nasiljem te se nastavili do travnja 1980. kada je vlast državnim udarom (u kojem su ubijeni Tolbert i većina ministara) preuzeo stožerni narednik Samuel K. Doe kao šef Vijeća nacionalnog oporavka. Prvi liberijski domorodački šef države, Doe je uspostavio diktatorski režim, eliminirajući i dotadašnje suradnike koje je sumnjičio za urote te favorizirajući pripadnike svoje etničke skupine Kran, dočim je u vanjskoj politici osnažio odnose sa SAD-om. Formalno vrativši ustavnu vlast, pobijedio je na namještenim izborima 1985. te je u siječnju 1986. stupio na obnovljeni predsjednički položaj, a nakon pokušaja državnog udara potkraj iste godine pojačao je represiju. Naposljetku je 1989. izbio građanski rat pobunom Nacionalne patriotske fronte Liberije pod vodstvom Charlesa Taylora, koja je do sredine 1990. zavladala većim dijelom zemlje i započela opsadu Monrovije. Iako su u kolovozu u Liberiju stigle vojne snage Zapadnoafričke ekonomske zajednice (ECOWAS), pripadnici druge pobunjeničke skupine (Nezavisne nacionalne patriotske fronte Liberije), koja je kontrolirala dijelove Monrovije, u rujnu su ubili Doea. U studenome 1990. osnovana je prijelazna vlada, koju Taylor nije priznao, a dio bivših pripadnika vojske lojalnih Doeu osnovao je 1991. svoje paravojne skupine. Usprkos novom pokušaju sporazuma 1993. rat se nastavio, uz povremena primirja, od 1994. državu je vodilo kolektivno Državno vijeće u koje su 1995. ušli i pojedini pobunjenički vođe (kao prva žena na čelu Liberije Vijećem je 1996–97. predsjedala Ruth Perry). Trajnije primirje uspostavljeno je 1996. te su u srpnju 1997. održani izbori na kojima je pobijedio Ch. Taylor, dijelom i zbog straha od ponovnog započinjanja rata. U ratu su počinjeni mnogobrojni zločini i masakri, poginulih i umrlih od posljedica rata bilo je oko 200 000 (uz približno 1 milijun raseljenih). Taylor je ubrzo uspostavio diktaturu, a nakon njegova obračuna s jednim od bivših paravojnih vođa Rooseveltom Johnsonom i njegovim pristašama u rujnu 1998., izbio je 1999. novi građanski rat u kojem su pobunjenike poduprli Gvineja, a potom i Sijera Leone, dok je Taylor poticao pobune u tim državama, osobito u Sijera Leoneu (zbog čega je UN 2001. Liberiji uveo ograničene sankcije), koristeći se ilegalnom trgovinom dijamantima kao izvorom prihoda. Do svibnja 2003. pobunjenici su zauzeli dvije trećine zemlje i u srpnju opkolili Monroviju. Taylor je pod međunarodnim pritiskom (njegovu smjenu tražio je i SAD) u kolovozu odstupio s položaja i otišao u Nigeriju (2006. uhićen je, a 2012. zbog zločina protiv čovječnosti osuđen na 50 godina zatvora). U Liberiju su ponovno stigle vojne snage ECOWAS-a, SAD je poslao manji broj marinaca a, pošto je postignut mirovni sporazum (pri čemu su zaraćene strane bile izložene pritisku mirnih prosvjeda ženskih udruga), u listopadu i vojna misija UN-a (u drugome građanskom ratu poginulih i umrlih od posljedica rata bilo je oko 50 000). Nakon razdoblja prijelazne vlasti (2003–05) tijekom kojega je do kraja 2004. provedeno razoružanje paravojnih postrojbi, od siječnja 2006. predsjednica je bila, pobijedivši na izborima u studenome 2005., Ellen Johnson Sirleaf iz Stranke jedinstva (reizabrana je 2011) za čijeg je mandata uvedeno obvezno osnovno školovanje. Liberiju je 2014–15. zahvatila epidemija ebolske hemoragijske groznice, koja je suzbijena uz međunarodnu pomoć (do početka 2016. umrlo je oko 4800 ljudi). Nakon pobjede na izborima potkraj 2017., od siječnja 2018. predsjednik republike bio je George Weah, vođa Kongresa za demokratsku promjenu (kandidat i na izborima 2005), prethodno uspješni nogometaš. Proširio je zdravstvenu skrb, ali se suočio s gospodarskom krizom, napose inflacijom. Na izborima 2023. Weaha je tijesno porazio kandidat Stranke jedinstva, bivši potpredsjednik (2006–18) Joseph Boakai, koji je u siječnju 2024. stupio na predsjednički položaj.
Politički sustav
Prema Ustavu od 6. I. 1986., Liberija je republika, država utemeljena na predsjedničkome sustavu vlasti. Predsjednik republike istodobno je šef države, predsjednik vlade i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Predsjednika biraju građani na općim, izravnim izborima na mandatno razdoblje od 6 godina, a može biti biran dva mandata uzastopno; predsjednički kandidat ne može biti mlađi od 35 godina. Predsjednik imenuje veleposlanike, predsjednika i suce Vrhovnoga suda i druge visoke državne i vojne dužnosnike; imenuje i raspušta vladu. Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament. Gornji dom, Senat, ima 26 senatora, koji imaju mandat 9 godina; donji dom, Zastupnički dom, ima 64 zastupnika, koje, kao i senatore, biraju građani na izravnim općim izborima, a imaju mandat 6 godina. Pravo glasa je opće i jednako za sve građane s navršenih 19 godina života. Vrhovni sud ima najvišu sudbenu vlast u zemlji. Administrativno je država podijeljena na 15 područja. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 26. srpnja (1847).
Političke stranke
Stranka jedinstva (Unity Party – akronim UP), osnovana 1984. Na vlasti je od 2005. s predsjednicom države Ellen Johnson Sirleaf, a vlada i nakon izbora 2011. Nacionalna domoljubna stranka (National Patriotic Party – akronim NPFL), osnovana 1989. pod imenom Nacionalne domoljubne snage Liberije (National Patriotic Forces of Liberia – akronim NPFL). Sadašnje ime nosi od 1997. Na vlasti 1997–2003. s predsjednikom države Charlesom Taylorom. U oporbi je nakon izbora 2011. Kongres za demokratsku promjenu (Congress for Democratic Change – akronim CDC), osnovan 2004., liberalna je stranka. Predvodi ga George Weah (najbolji nogometaš svijeta 1995. prema izboru Svjetske nogometne organizacije – FIFA-e). U oporbi je od izbora 2005., a ondje je ostao i nakon izbora 2011.
