linearnost jezičnoga znaka, svojstvo jezičnoga znaka (kao posljedica glasovnoga značaja jezičnih poruka) da se sastavnice njegova izraza odvijaju susljedno, jedne iza drugih, u vremenu (pa onda i u prostoru, npr. u pismu). Zbog linearnosti nije moguće ostvariti dvije jedinice istoga reda na istoj točki (segmentu) izraza. Fonemi kao sastavnice označitelja monema (morfema) glasovno se ostvaruju jedni iza drugih, strogo određenim slijedom, koji i sam ima razlikovnu vrijednost kao i fonemi (u španjolskom alma: duša, lama: oštrica, mala: zla, loša imaju iste foneme, i u istom broju, ali njihov različit slijed dovodi do različita značenja). Linearnost omogućuje da na svakoj točki izraza postoji mogućnost izbora (pâr: bâr, pâr: pîr, pâr: pâs). Za jedinice više od fonema (morfeme/moneme, riječi, sintagme itd.) linearnost je također pravilo, ali mjesto jedinice u nizu nije nužno pertinentno.
