Ludbreg, grad u Podravini, 25 km jugoistočno od Varaždina i 20 km sjeverozapadno od Koprivnice; 3463 st. (2021). Leži na obalama rijeke Bednje, na 157 m apsolutne visine, uz cestu i željezničku prugu Varaždin–Koprivnica. Prehrambena, farmaceutska, tekstilna, kožarska, drvna (pilana), građevinska (ciglana) industrija; tiskarstvo. Ribnjaci. Uz lijevu obalu Bednje nalazi se barokno-klasicistički dvorac Batthyány (velike obnove 1745. i 1995., danas je u njemu Restauratorski odjel Ludbreg Hrvatskoga restauratorskog zavoda) s kapelom sv. Križa (barokne zidne slike iz 1753. Michaela Pecka iz Kaniže), u kojoj se 1411., prema predaji, dogodilo čudo pretvorbe vina u krv, dok je na desnoj obali novije svetište Predragocjene Krvi Kristove (1993–96). Južnije se nalaze župna crkva Presvetoga Trojstva s baroknim cinktorom (spominje se 1334., barokizirana u XVII. st., temeljito obnovljena 1940., freske Mirko Rački) i mala barokna kapela Žalosne Gospe uz Bednju iz 1765. Na krajnjem jugozapadnom dijelu nalazi se Arheološki park »Iovia« s rimskom vilom i kupalištem. Nasuprot dvorcu nalaze se Gradska knjižnica i čitaonica »Mladen Kerstner« i Centar za kulturu i informiranje »Dragutin Novak«, s više dvorana i prostora za kulturne manifestacije te izložbenim prostorom.
Jedno od najstarijih naselja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Prvi tragovi naseljavanja na području Ludbrega prisutni su već od paleolitika. U starijem željeznom dobu prostorom su dominirali Jasi, dok ga u mlađem željeznom dobu naseljavaju Kelti. Pretpostavlja se da se antička naseobina, na temelju nalaza (dva epigrafska spomenika) prepoznata kao Jovija Botivo (Iovia-Botivo), potkraj I. st. razvila u naselje iz vojne utvrde Botivo. Smještena na podravskoj prometnici, koja je povezivala Ptuj (Poetovio) i Osijek (Mursa), a preko Varaždinskih Toplica (Aquae Iasae) bila povezana i s cestom za Sisak (Siscia), kontrolirala je dravski limes nakon rimskog osvajanja Panonije. Potom nastao grad, antički raster kojega se preklapa s modernim, dobiva status civitas potkraj III. st. Opasan bedemom, bio je podijeljen na stambeni i javni dio s kupalištem, dok se sjeverno od jezgre nalazio suburbium (radionička i stambena arhitektura). Jovija je najvjerojatnije stradala u velikoj seobi naroda provalom Gota potkraj IV. st. Vrijedan nalaz rimskih putničkih zaprežnih kola s četiri kotača i brončanim dekorativnim elementima iz Poljanca (danas dio Ludbrega) iz II. st., koji svjedoči o važnosti prometnoga položaja naselja, pohranjen je u Arheološkome muzeju u Zagrebu.
Iz XI. st. potječu ostatci staroga grada. U kasnome srednjem vijeku Ludbreg je bio vlastelinstvo, a prvi se put kao naselje spominje u pisanim vrelima u prvoj polovici XIII. st. kao Transit aquam Bugne (mjesto na prijelazu Bednje). Do 1244. ludbreško je vlastelinstvo bilo kraljevsko dobro, kojim je 1226–42. upravljao herceg Koloman. Sredinom XIII. st. postao je posjedom mjesnih velikaša. Tako je potkraj XIII. st. bio u posjedu obitelji Paližna, a početkom XIV. st. dijelom posjeda Petra i Nikole Ludbreških. Prvi pisani podatak koji izričito spominje utvrdu (castrum de Ludbreg) u posjedu Nikole Ludbreškoga nalazi se u ispravi iz 1317. Ludbreško vlastelinstvo došlo je 1367. ili 1368. u posjed Ivana Ćuza, hrvatsko-dalmatinskoga bana. Obitelj Ćuz posjedovala je vlastelinstvo do 1442; u tom je razdoblju (1411) Ludbreg postao proštenište poznato po čudotvornoj pretvorbi vina u krv Kristovu (papa Lav X. bulom iz 1512. dopustio je štovanje te relikvije). Stjepan Ćuz prodao je 1442. vlastelinstvo Andriji Orahovičkomu. Ludbreško trgovište, koje se prvi put spominje 1461., osobito se razvilo za uprave Benedikta Thuróczyja (od 1464). Njegovi su nasljednici upravljali Ludbregom oko 150 godina, dogradivši utvrdu zbog čestih osmanskih napada, a 1553. ludbreška je utvrda bila uključena u obrambeni vijenac tvrđava. Od 1638. Ludbregom je upravljala plemićka obitelj Erdődy, a potom obitelj Batthyány (1695–1918). Od druge polovice XIX. st. bio je središte kotara. Nakon podjele Kraljevine SHS na oblasti (1922), ušao je u sastav Zagrebačke oblasti, a 1931. postao je dijelom Savske banovine. Za Nezavisne Države Hrvatske pripadao je Velikoj župi Zagorje. U XX. st. grad raste – 1900. imao je 1648 st., a 1991. 3327 st. Nakon II. svjetskog rata proširio se i na desnu obalu Bednje.
