Machault (Machaut) [mašọ'], Guillaume de, francuski pjesnik i skladatelj (Reims ili Machaut, oko 1300 – Reims, IV. 1377). Gotovo se ništa ne zna o Machaultovu životu prije 1323., kada se prvi put spominje kao službenik-pisac češkoga kralja Ivana Luksemburgovca. Tijekom 17 godina službovanja puno je putovao (Francuska, Češka, Litva i dr.), a od 1340. bio je kanonik katedrale u Reimsu, što mu je osiguralo materijalnu egzistenciju do kraja života. Nakon Ivanove smrti 1346. njegovi pokrovitelji bili su kralj Navare Karlo II., Jean, vojvoda od Berryja, burgundski vojvoda Filip II. Smjeli i Pierre de Lusignan. Posljednje desetljeće života proveo je dotjerujući svoj književno-glazbeni opus. Neki biografski detalji upućuju na društveni kontekst nastanka njegovih djela, koja su i važan izvor povijesnih podataka (npr. o kugi 1348–49. i engleskoj opsadi Reimsa 1359–60). Među književnim djelima koja nije uglazbio nalazi se 15 dugačkih kazivanja (dits, vrsta epistolarnog romana), svako s približno 9000 redaka, te zbirka lirike Pohvala gospođa (Louange des dames). Njegov opus pripada tzv. dvorskomu (udvornomu) pjesništvu, tj. tradiciji ljubavne lirike (amours courtois) u formi balade i rondeaua. U povijesti glazbenog višeglasja, Machault je prvi imenom poznati istaknuti skladatelj i uz Philippea de Vitryja glavni predstavnik francuskog kasnosrednjovjekovnog stila ars nova. Uglazbljivao je samo vlastite svjetovne tekstove, od kojih su sačuvane 42 balade, 22 rondeaua, 33 virelaisa, 19 laisa, po jedna tužaljka i kraljevska pjesma (chanson royale) te instrumentalni Hoquetus David. Na području sakralne glazbe skladao je 23 moteta i misu (Messe de Notre-Dame), prvo cikličko cjelovito komponirano uglazbljenje misnog ordinarija. Machault je odigrao odlučujuću ulogu u glazbenom i književnom oblikovanju tzv. pjesama ustaljena oblika (genres à formes fixes) i smatra se najvažnijim pjesnikom i skladateljem XIV. stoljeća.
