struka(e): suvremena povijest i politika
Mao Zedong
kineski revolucionar i državnik
Rođen(a): Shao-shan, 26. XII. 1893.
Umr(la)o: Peking, 9. IX. 1976.
ilustracija
MAO ZEDONG

Mao Zedong [mau ʒʌduŋ] (pinyin; tradicionalno Mao Ce-tung), kineski revolucionar i državnik (Shao-shan, 26. XII. 1893Peking, 9. IX. 1976). Sin nekoć siromašna seljaka koji se obogatio kao farmer i trgovac žitom. Školovao se u pokrajinskom središtu Changsha. Upoznao se s marksizmom dok je radio u knjižnici Pekinškoga sveučilišta. Sudjelovao je u osnivanju više studentskih organizacija. Jedan od osnivača KP Kine 1921., organizator partizanskih postrojba i kineske Crvene armije. Razvio je izvornu interpretaciju marksizma koja ističe potrebu da se u azijskom društvu treba usredotočiti na selo, te revolucionarnu elitu tražiti u siromašnom seljaštvu, a ne u gradskom proletarijatu. Od 1927. zajedno s Ču En-lajem (Zhou Enlai) i Ču Deom (Zhu De) uspostavio je revolucionarnu bazu na granici provincije Hunan. Nastojao je uspostaviti sovjetsku republiku u Jiangxiju 1931–34., prije nego što je bio prisiljen na seljenje u sjeverni Shaanxi u Dugom maršu 1934–35. Organizirao je suradnju s Kuomintangom protiv japanskih osvajača 1937–45., a potom ga pobijedio u građanskom ratu 1945–49. Iako je bio stvarni vođa KP Kine od siječnja 1935. za Dugoga marša, formalno je postao njezin predsjednik tek u ožujku 1943., i taj je položaj zadržao do smrti. Nakon uspostave NR Kine 1949., postao je predsjednik pa je zauzeo funkcije šefa države i predsjednika partije. Radi suprotstavljanja suparničkim frakcijama u kineskom vodstvu, u travnju 1956. Mao je proklamirao politiku »neka cvjeta stotinu cvjetova«, kojom se poticalo ograničeno izražavanje različitih ideja. Nije imao povjerenja u tradicionalnu kinesku kulturnu i znanstvenu elitu, koju je smatrao jalovom i odvojenom od života i potreba naroda, pa se ponajprije oslanjao na partijske kadrove kao provoditelje modernizacije. Inicijator je pokreta za stvaranje narodnih komuna, poznatoga kao »veliki skok naprijed« (1958), a koji je gotovo doveo do sloma kineskoga gospodarstva. Sljedeće godine morao je položaj predsjednika republike prepustiti Liu Shaoqiju, pa je zadržao samo položaj predsjednika partije i ideologa. Od 1960. počeo je uz pomoć ministra obrane Lin Biaoa stvarati alternativni sustav moći unutar Crvene armije. Nakon raskida s N. S. Hruščovom i SSSR-om (1960. ukinuta je sovjetska pomoć Kini), upozorio je na opasnost od sovjetskog revizionizma i rađanja »novih buržoaskih elemenata« unutar državno–partijske strukture. Na X. plenumu CK KP Kine u rujnu 1962. uputio je poziv »Ne zaboravite klasnu borbu«. Započeo je borbu protiv Liu Shaoqija i komunističkih reformatora kao »buržoaskih revizionista«. Potaknuo je »kulturnu revoluciju« (1966–69), u kojoj je uklonio reformatorski dio vodstva i glavnog suparnika Liu Shaoqija te postao obožavana osoba u Kini, a njegovi raniji eseji (Misli) postali su dogma za kineske mase. Bio je glavni tvorac moderne Kine, iako, osim za razdoblja kulturne revolucije, nije sam donosio odluke. Zagovarao je radikalna rješenja za tradicionalne kineske probleme; njegove ideje o pomicanju središta revolucije sa Zapada na Istok, o osnovnom antagonizmu koji vlada između bogatih eksploatatorskih država i onih siromašnih, te o ulozi seljaštva (»Selo će pobijediti grad«), revolucionarnom pokretu masa i gerilskom ratovanju imale su znatan utjecaj u pojedinim državama Azije, Afrike i Latinske Amerike. Istodobno, široko popularizirane Misli predsjednika Maoa (citati) imale su stanovit odjek i u zapadnoeuropskom novoljevičarskom pokretu.

Citiranje:

Mao Zedong. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 12.7.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/mao-zedong>.