Mapplethorpe [mẹi'pəlϑɔ:ɹp], Robert, američki fotograf (New York, 4. XI. 1946 – Boston, 9. III. 1989). Jedan od najznačajnijih umjetnika druge polovice XX. st., koji je, fotografijama homoerotskoga sadržaja, te onima u kojima traga za savršenstvom forme i kompozicije, pomaknuo granice fotografskoga medija.
Prvi radovi i portreti. Studirao je grafičku umjetnost na Institutu Pratt u New Yorku, no, nadahnut tamošnjom kontrakulturom, odustaje 1969. od studija i živi boemski. U prvim radovima (Bez naslova / Plavo donje rublje i Leatherman #1, 1970), asamblažima oslonjenima o dadaizam i pop-art, osobito djela Andyja Warhola, Jaspera Johnsa i Roberta Rauschenberga, razvidan je interes za uporabu seksualiziranih, readymade predmeta, poput donjeg rublja ili fotografija razgolićenih homoseksualnih muškaraca iz pornografskih časopisa, motivskim nagovještajima budućih fotografija, kojima će se poigravati s kulturnim normama.
Prve fotografije stvara potkraj 1960-ih, bilježeći intimne trenutke s partnericom Patti Smith, s kojom 1967–72. živi u legendarnom hotelu Chelsea (ona je to razdoblje opisala u autobiografskoj knjizi Tek djeca iz 2010). Njezinu androginu figuru u muškom odijelu uslikao je 1975. za omot albuma Horses, stvorivši jednu od najprepoznatljivijih glazbenih fotografija u povijesti. Upoznavši 1972. kustosa Sama Wagstaffa, novog partnera, koji ga je uveo u newyorški glamurozni društveni život, počeo je fotografirati druge umjetnike, glazbenike i glumce (David Hockney, Roy Lichtenstein, Cindy Sherman, William Burroughs, Susan Sontag, Debbie Harry, Grace Jones, Iggy Pop, Philip Glass, Richard Gere, Arnold Schwarzenegger). Napravio je i više portreta A. Warhola, s kojim se često poistovjećivao, poput slavnog iz 1986., koji prikazuje Warholov lik s bijelim krugom oko glave poput aureole, smještenim unutar crnog okvira u obliku križa, kojim aludira i na zajedničko katoličko podrijetlo.
Od pomicanja umjetničkih granica do predanosti formi. Započeo je 1977. fotografirati supkulturnu zajednicu u jednom od kultnih fetišističkih (S&M) gay klubova na Manhattanu, provocirajući umjetnički establišment. Tada je ostvario X Portfolio (1978), od 13 fotografija koje su mu priskrbile kontroverznu reputaciju, a koje prikazuju njega, njegove prijatelje i partnere (Jim i Tom, Sausalito, 1977), kako prakticiraju homoseksualne sadomazohističke aktivnosti u fetišističkoj odjeći. Ti sirovi, nesputani prizori, inscenirani u studiju, umjetnička su interpretacija mračnih strana seksualnih fantazija, pokušaji šokantnoga komuniciranja sa suvremenom publikom, propitivanje umjetničke i seksualne slobode. Homoerotska, crno-bijela fotografija iz istog portfolija, portret gay pornozvijezde (Mark Stevens / Gospodin 10 ½, 1976), usmjerila ga je u novu fazu umjetničkog razvoja, gdje uzdiže muško tijelo na razinu klasične skulpture.
Oko 1980. udaljio se od takvih prikaza posvetivši se tradicionalnim temama poput mrtve prirode i aktova, zanimajući se za simetriju, ljepotu, »uzvišene« kompozicije. Cvjetni motivi (Y Portfolio, 1978) suptilnom, majstorski kontroliranom gradacijom svjetla potiču seksualne, faličke i druge simboličke konotacije pogotovo u kontekstu cijeloga opusa (Kala, 1988., Muzej američke umjetnosti Whitney, New York), a aktovi crnaca (Z Portfolio, 1981; monografija Crna knjiga – The Black Book, 1986), izrazito skulpturalnih oblika, kritizirani su zbog navodne objektivizacije i eksploatacije. Tako je i grupni portret prijatelja Ken Moody i Robert Sherman (1984., Muzej američke umjetnosti Whitney, New York) zbog prikaza njihovih lica upečatljivo kontrastnih tonova često shvaćan kao društveni komentar. Fotografirajući »skulpturalna« tijela poigravao se rodnim granicama, kao npr. snimajući androgino tijelo i snažnu žensku figuru prve svjetske prvakinje u ženskom body buildingu Lise Lyon (monografija Dama: Lisa Lyon – Lady: Lisa Lyon, 1983), koja je prkosila popularnim koncepcijama ženstvenosti.
Ostvario je i niz autoportreta, od mladenački zaigranih (1975), preko pornografskih (1978), do ozbiljnih i strogih (1982), a uprizorio je sebe i kao samosvjesnog umjetnika (1988).
Recepcija, kontroverzije i nasljeđe. Snažno je utjecao na razvoj fotografije, promaknuvši je, uz pomoć S. Wagstaffa, u cijenjen umjetnički medij. Za života izlagao je u New Yorku (1973., 1977. Galerija Holly Solomon, 1983. Galerija Leo Castelli), Los Angelesu (1978. Institut suvremene umjetnosti), Parizu (1983. Centar Pompidou), Londonu (1983. Institut suvremene umjetnosti), Veneciji i Firenci (1984) te Berlinu, Piranu i Ljubljani (1987). Njegova su umjetnička djela i izložbe izazivale sve veće kontroverzije, pogotovo nakon smrti. Već je 1989. postumna, putujuća izložba (1988–89., Muzej američke umjetnosti Whitney, New York; Institut suvremene umjetnosti, Philadelphia; Muzej suvremene umjetnosti, Chicago; Institut suvremene umjetnosti, Boston i dr.), u organizaciji koje je pred smrt i sam sudjelovao, potaknula u SAD-u nacionalnu raspravu o umjetničkoj slobodi i erotici, javnom financiranju umjetnosti i opscenom te slobodi govora općenito što je privuklo svjetsku pozornost, a njegova su djela otad intenzivno izlagana u najvećim muzejima i galerijama diljem svijeta, na putujućim izložbama 1992–97 (Humlebæk, Stockholm, Barcelona, Beč, Torino, Bruxelles, Dublin, Tel Aviv, Sydney, Wellington, Manila, São Paulo, Tokyo, Nagoya, Osaka, Fukushima, Yokohama), 2005–07 (New York, Berlin, Sankt Peterburg, Las Vegas, Moskva), 2008 (New York), 2016–17 (Oslo, Los Angeles, Rotterdam, Montréal, Sydney) te na pojedinačnim izložbama (Firenca, Los Angeles, 1912; Pariz, 2014; Rotterdam, 2017; New York, 2019).
Njegove su izložbe u gradskim galerijama često pripremali fotografi i drugi umjetnici koji su se nadahnjivali njegovim radom: Cindy Sherman 2003. i Roe Ethridge 2018. u New Yorku, Catherine Opie 2004. u Los Angelesu, David Hockney u Londonu i Vik Muniz u São Paulu 2005., Robert Wilson 2006. u Salzburgu, Pedro Almodóvar u Madridu i Sofia Coppola u Parizu 2011.
Prikazima homoerotskog načina života potkraj 1970-ih učinio je homoseksualne muškarce prisutnijima i vidljivijima u dominantnoj kulturi. Bio je jedna od prvih žrtava AIDS-a među slavnima, a njegovo se nasljeđe često rabilo kao simbol borbe za prava homoseksualaca. Pred smrt osnovao je zakladu koja se bavi zaštitom i promicanjem njegova opusa i općenito umjetničke fotografije, te prikupljanjem sredstava za financiranje istraživanja AIDS-a. Zaklada je 2011. donirala Arhiv Roberta Mapplethorpea Istraživačkom institutu Getty.
James Crump u dokumentarnom filmu Crno bijelo + sivo: portret Sama Wagstaffa i Roberta Mapplethorpea (Black White + Gray: A Portrait of Sam Wagstaff and Robert Mapplethorpe, 2007) prikazuje njihov utjecaj na umjetničku scenu New Yorka 1970-ih. Randy Barbato i Fenton Bailey režirali su također o Mapplethorpeu dokumentarni film (2016), a Ondi Timoner igrani (2018).
