struka(e): povijest, kulturna | sport | etnologija | farmacija | medicina | strojarstvo | tiskarstvo | vojna tehnika | kazalište | likovne umjetnosti
vidi još:  Filmski leksikon
ilustracija
MASKA, antičke kazališne maske, prikaz na medaljonu, prije 79., Napulj, Museo Nazionale
ilustracija
MASKA, ceremonijalna maska iz Chichicastenanga, Gvatemala
ilustracija
MASKA, ceremonijalna plesna maska, Tibet
ilustracija
MASKA, Čovjek s maskom, detalj etrurske freske iz Tarquinije
ilustracija
MASKA, maska plemena Bafo, Kamerun
ilustracija
MASKA, maskirani plesači iz plemena Bapende, Kongo
ilustracija
MASKA, motociklistička
ilustracija
MASKA, plesna maska naroda Ibo, Nigerija
ilustracija
MASKA, posmrtna, tzv. Agamemnonova maska, 1550. do 1500. pr. Kr., Mikena, Atena, Nacionalni arheološki muzej
ilustracija
MASKA, seoska plesna maska, Meksiko
ilustracija
MASKA, sudionici 25. međunarodnoga festivala kazališta lutaka (PIF) u promotivnoj šetnji Zagrebom 1992.
ilustracija
MASKA, suvremene pokladne maske, Venecija
ilustracija
MASKA, zvončari iz Rijeke

maska (njem. Maske < franc. masque, prema tal. maschera, gornjotal. mascara < kasnolat. i srednjovj. lat. masca: vještica; možda prema arap. mashara: izrugivanje).

1. Obrazina, krinka, krabulja, prekrivalo za lice izrađeno od kartona, kože, krzna, drva, različitih vrsta tkanina i dr. materijala. Termin maska može se odnositi i na cijeli maskirani lik (uključujući šminku, frizuru, kostim) pa i na složene likove u kojima sudjeluje više ljudi (maske zmajeva, četveronožaca i sl.). Nošenjem maske privremeno se prikriva i mijenja ne samo lice već i cijelo tijelo. Maskom se može izazvati zastrašivanje, strahopoštovanje, smijeh, a vjerovalo se da može služiti i višim silama ili zaštićivati od njih. Podrijetlo maske obično se veže uz prvotne predodžbe o višim silama, animizam i totemizam. U pradavnim kultovima lovačkih kultura čovjek je nakon smrti postajao vlastiti totem, a životinjska maska predstavljala je pretke. Najstarije maske imale su oblik životinjske glave (prapovijesni špiljski crteži u Francuskoj), a pretpostavlja se da su vjerojatno imale praktičnu svrhu primamljivanja divljači u lovu, kao što je i danas slučaj s lovačkim maskama nekih plemena u Africi, Aziji, Oceaniji, Srednjoj i Južnoj Americi. Neke su maske služile zastrašivanju neprijatelja i izazivanju borbenog uzbuđenja među ratnicima.

Posmrtne maske izrađivale su se s namjerom da se sačuva lik deificiranoga pretka. Poznate su u Egiptu, Asiriji, a od VII. st. pr. Kr. u Etruriji; te maske s crtama pokojnikova lica bile su od brončanoga lima. Zlatna maska pronađena u Mikeni pripada egejskoj kulturi (oko 1500. pr. Kr.), a zlatne maske iz Trebeništa u Makedoniji datirane su u VI. st. pr. Kr. U Kartagi su se izrađivale od keramike, a u Peruu od srebra. Danas se od značajnih pokojnika uzimaju odljevci lica u gipsu.

Kao ostatak pradavnih običaja sačuvana je upotreba maske u različitim europskim pučkim običajima (Božić, poklade). Od srednjega vijeka (npr. u Veneciji od XIII. st.) poznate su maske karnevalskih ophoda, kada se lice prikriva krinkom od platna, svile ili baršuna; takva se krinka održala do danas na tzv. maskiranim ili krabuljnim plesovima. U hrvatskim pučkim običajima prekrivalo za lice ili glavu sastavnica je cijeloga prerušenog lika u karnevalskom ophodu (→ poklade). Katkad se u istoj prilici i kao samostalni rekvizit nošen u ruci (npr. u obliku drvene životinjske glave na štapu), na prstima (u obliku krpenih lutkica) ili pričvršćen uz trup (u obliku krpeno-slamnatoga lutka: baba nosi deda). Maske su bile proizvod kućne radinosti, bile su izrađivane od priručnih materijala, a oblikovane antropomorfno ili zoomorfno. Kao ljudske obrazine bile su izrađene od rezbarena drva, grotesknih crta, s plastičnim izbočinama ili šareno obojene, iskešenih zuba, s nalijepljenom bradom i brkovima od kudjelje, katkad sa životinjskim rogovima na čelu te krznom na zatiljku (bušalo u Baranji, larfa u Međimurju i drugdje). Mogle su biti od obojenih zečjih kožica ili od ražine kože (Brač), od drvene kore (Konavle), od izdubene tikve s izrezima za oči, nos i usta, od domaće tkanine s izrezima te obojenim nosom i obrvama, od janjećega krzna u obliku visoka tuljca s izrezom pred licem (oglavina, mirta u Sinjskoj krajini), od papira i kartona te od plastificiranog materijala u novije doba. Životinjske su maske najčešće predstavljale medvjeda, vuka, konja, devu, ovna. Vrlo su izražajne maske od drva s pomičnom donjom čeljusti (Međimurje, Zagorje i dr.) ili od krzna, posebice u istarskih zvončara te nekad u dubrovačkoj okolici (turica, čoroje). Osim pokladnih, upotrebljavale su se i jednokratne maske ispletene u obliku koša od zelenih grančica, vezane uz proljetne ophode za poticanje rasta vegetacije (zeleni Juraj) i uz ljetne ophode za magijsko izazivanje kiše (→ dodole), dok se u obliku životinjskih maski mačka i jarca pojavljuju u zimskom ophodu (čarojica), također vegetacijskom ritualu za plodnost.

2. U kazalištu se maska rabila već u starogrčkom razdoblju, u ritualima vezanima uz kult božica Artemide i Demetre, no poglavito boga Dioniza, a iz tih se rituala prosopon (maska, lice) prenio i na antičku tragičku i komičku pozornicu V. st. pr. Kr., gdje je bio neizostavnom sastavnicom glumčeva nastupa, bilo da je on bio dio kora ili jedan od agonista. Na temelju škrtih opisa i drugih materijalnih nalaza procjenjuje se kako je maska bila izrađena od kože ili drva, jarkih boja, navlačila se preko glave te je jasno obilježivala žanrovsku, spolnu, naraštajnu i društvenostatusnu pripadnost lika. Tako je malen broj glumaca mogao glumiti veći broj uloga uz brze izmjene scenske pojave. Nasuprot religijskoj uporabi maske, okrenutoj komunikaciji s onostranošću ili impersonaciji duhova predaka, maska je pridonosila uvjerljivosti, funkcionalnosti i značenju pojedinih karaktera u sferi dramske fikcije, njezina zapleta i specifičnih, umjetničkih ishoda. Tipiziranih odlika, zajedno s kodificiranim kostimom, kretanjem i držanjem tijela glumaca, u toj svojoj funkciji maske su bitan element estetske distancije u svim kazališnim kulturama, od europskih sustavno u commediji dell’arte, gdje su maske kožne i prekrivaju samo dio lica – čelo, oči i nos. U srodne svrhe, ali uza strože kodificirane simboličke konotacije, indijsko, kinesko i japansko tradicionalno kazalište pretežito rabi šminku, uz iznimku kazališta nō, gdje se drvenom maskom naznačuje ženska uloga, koju tradicionalno izvode muškarci. U Hrvatskoj se danas maskom, u obuhvatnom smislu (šminka ili maska od drva, tikve, tkanine, papira, kovine, pruća i dr., ali i frizura, kostim, rekviziti, gesta, kretanje), redovito služe tek izvođači folklornoga kazališta, osobito tijekom poklada, u kojima, posebice u gradskim sredinama, maska također postupno gubi magijsku funkciju, ističući zamjenu identiteta te svoju društvenokritičku ili zabavnu dimenziju.

3. Kao dekorativni element u likovnim umjetnostima bila je poznata već u antici. U grčkoj umjetnosti gorgoneion (odrubljena glava gorgone) postavljala se kao zaštita od uroka na štitove i arhitrave, te oslikavala na vazama. Pojavljivala se u srednjovjekovnom minijaturnome slikarstvu i plastici (ukras na kapitelu, impostu, konzoli i zaglavnome kamenu). U doba gotike bila je obično obrubljena lišćem. Renesansa je uvela, po antičkom uzoru, faunsku masku i maskeron, koji je bio osobito čest u baroknoj dekoraciji. Maske afričkih plemena, dijelom i Oceanije, naglašeno groteskne, utjecale su poč. XX. st. na neke europske slikare i kipare (P. Picasso, E. Nolde). Kod hrvatskih se umjetnika motiv maske pojavljivao u djelima I. Generalića i I. Lovrenčića.

4. U vojništvu, industriji, rudarstvu, športu → zaštitna maska

5. U industrijskom oblikovanju i strojarstvu, pokrovni dio nekog vozila, stroja, uređaja, elementa i sl. koji služi za ukras (ukrasna maska), postizanje aerodinamičnih svojstava, zaštitu pri rukovanju i sl.

6. U tiskarstvu, fotografiji i računalnoj obradbi slika, zaštitni pokrov određena oblika kojim se štiti dio tiskovne forme, fotografije ili drugoga grafičkog predloška od neželjena osvjetljavanja ili primjene nekog fotografskog ili računalnog efekta.

7. U medicini, naprava koja se bolesniku stavlja preko usta i nosa, a služi za dovod i odvod plinova i zraka. Sastavni je dio aparata za opću anesteziju (narkozu) i za umjetno disanje. Također, prilagođeni komad tkanine ili sintetičnoga materijala, pričvršćen preko nosa i usta, što ga medicinsko osoblje rabi pri radu s bolesnicima (kirurzi pri operaciji, medicinske sestre pri njezi bolesnika itd.) radi sprječavanja mogućega prijenosa infekcije.

8. Kozmetičko sredstvo za njegu kože lica; gusta smjesa parafinskih ugljikovodika, biljnih ulja, lanolina i eucerina s različitim biljnim dodatcima za prehranu kože kojom se premazuje lice radi stezanja pora, izglađivanja kože i uklanjanja nabora na licu kao i radi uklanjanja sunčanih pjega.

Citiranje:

maska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 14.12.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/maska>.