struka(e): likovne umjetnosti
vidi još:  Krležijana
Matisse, Henri
francuski slikar, grafičar i kipar
Rođen(a): Le Cateau-Cambrésis, Nord, 31. XII. 1869.
Umr(la)o: Nica, 3. XI. 1954.
ilustracija
MATISSE, Henri, Ukrasna figura na dekorativnoj pozadini, 1925–26., Centar Pompidou

Matisse [mati's], Henri, francuski slikar, grafičar i kipar (Le Cateau-Cambrésis, Nord, 31. XII. 1869Nica, 3. XI. 1954). Jedan od začetnika i glavnih predstavnika moderne umjetnosti, koji je prekretnički pridonio cjelokupnom razvoju vizualnih umjetnosti prve polovice XX. st., isprva djelujući u Parizu kao jedan od vodećih fovista, a nakon I. svjetskoga rata na jugu Francuske.

Početci

U Parizu je 1888. diplomirao pravo, ali je napustio pravničku karijeru te je od 1891. polazio Académie Julian, a potom i École des Arts Décoratifs kao pripremu za École des Beaux-Arts, gdje je 1895–99. bio učenik Gustavea Moreaua. Brzo se počeo zanimati za suvremenu umjetnost, posebice djela Édouarda Maneta, kao i za japansku. Nakon puta u Bretanju 1896., pod utjecajem impresionista, neposrednim Camillea Pissarroa i posrednim Pierrea Augustea Renoira, boje mu postaju svjetlije, intenzivnije i blistavije, a na njegov stil utječu i postimpresionisti Paul Gauguin te osobito Paul Cézanne zbog kojega sve više osvještava osjećaj za strukturu (Stol za večeru, 1897). Stil nastavlja razvijati 1898. u Londonu, proučavajući Josepha Turnera, i na Korzici, zanesen mediteranskom svjetlošću i bojama.

Uglavnom slikajući prizore na otvorenome u pariškim predgrađima i Luksemburškome parku ili njemu omiljene s otvorenog prozora, brzo napreduje u istraživanju novih tehnika, kratko i pointilizma kojim, suprotstavljajući točke čiste boje na platnu, stvara prvu od znamenitih, idiličnih, figurativno-pejzažnih kompozicija Raskoš, mir i senzualnost (1904., Musée national d’art moderne, Centar Pompidou, Paris, CP), nadahnut esejom Paula Signaca Od Delacroixa do neoimpresionizma te organizacijom figura Cézanneovih kompozicija s kupačicama. Postupno zadobivajući ugled, s kolegama iz škole izlaže na Salonu neovisnih 1901. i u galeriji Berthe Weill 1902., potom je s njima dio progresivnih snaga novoosnovanoga Jesenskog salona 1903. te 1904. u galeriji Ambroisea Vollarda priređuje prvu samostalnu izložbu, iako još nedovoljno zapaženu.

Fovizam i izražajnost čistoga kolorita

Prijelomne 1905. s Andréom Derainom provodi ljeto u Collioureu na Sredozemnome moru, gdje se sasvim oslobađa impresionističkog luminizma i realistične boje, otkrivajući svijet čistoga kolorita, izražajnost proizvoljnih, nedeskriptivnih, komplementarno sučeljenih, intenzivnih boja i snagu snažnih faktura razuzdanih poteza (Pastorala, Musée d’Art moderne de Paris; Otvoreni prozor, Collioure), što dovodi do vrhunca u portretima vlastite supruge (Madame Matisse, zelena pruga, Statens Museum for Kunst, Kopenhagen; Žena sa šeširom). Sa skupinom istomišljenika (Derain, Maurice de Vlaminck, Georges Braque, Raoul Dufy, Albert Marquet, Henri Manguin i dr.) iste godine izlaže slike na Jesenskom salonu te ih je kritičar Louis Vauxcelles navodno zbog temperamentnog pristupa slikarstvu ironično nazvao les fauves (divlje zvijeri), nesvjesno sudjelujući u imenovanju prvoga modernističkoga pokreta XX. st. fovizma, koji je, usprkos kratkom trajanju (do 1908), pod vodstvom Matissea i Deraina, ostvario golem utjecaj na slikarstvo XX. st.

Radost življenja – Joie de vivre (1905–06)

Prepustivši se fovističkim istraživanjima, Matisse je, za razliku od Derainea koji je težio razuzdanim »eksplozijama« boja, počeo kontrolirati pokret kista i raspoređivati precizno uravnotežene boje, »uglazbljujući« ih u široke površine definirane valovitim linijama. Ubrzo je stvorio sintezu tih težnji u jednoj od svojih najljepših figuralno-pejzažnih slika Radost življenja, iznimno kompleksnoj kompoziciji, punoj slikarskih reminiscencija (od perzijskog slikarstva, Bellinijeve Gozbe bogova, senzualnih Ingresovih aktova do smionih Cézanneovih kupača), ali i kulturno-književnih (od antičkih izvora poput Vergilija do renesansnih pastoralnih ili suvremenih, npr. Mallarméovih tema). Stopivši sve te utjecaje, naslikao je idiličnu scenu opuštenih aktova, zagrljenih ljubavnika i bezbrižnih plesačica, pastoralu ispunjenu čulnim raspoloženjem i duhom radosti. Oblikujući je senzualnim plohama boje i valovitim, erotiziranim linijama, postigao je majstorsku harmoniju likova, koji usprkos perspektivnim smanjenjima djeluju kao jedna cjelina, istodobno sintetizirajući nova saznanja spajanjem perspektivnoga i plošnoga prostora. Na Jesenskom salonu 1906. dočekana s porugom, ali i odmah otkupljena, tijekom vremena postala je jedna od najutjecajnijih slika XX. st., preteča apstrakciji u modernom slikarstvu, vjerojatno utjecajnija i od Gospođica iz Avignona Pabla Picassa, naslikanih 1907., ali koje do 1937. nisu javno izlagane. Danas se nalazi u muzeju Barnes Foundation u Philadelphiji.

Poslije fovizma

Dok su se drugi fovisti okrenuli ekspresionizmu, kubizmu ili nekoj vrsti neotradicionalizma, Matisse je ostao dosljedan potrazi za izražajnim mogućnostima čistih boja, oblika i linija. Putovao je 1906. u Alžir, gdje se nadahnuo afričkom umjetnošću, i 1907. u Italiju, a nakon što je 1910. posjetio izložbu islamske umjetnosti u Münchenu, nekoliko mjeseci boravio je u Španjolskoj proučavajući maursku umjetnost, što je rezultiralo novim korakom u uporabi intenzivnih boja i linija. Potom je 1911. boravio u Moskvi, proučavajući ikone, te 1912. i 1913. u Maroku.

Nadahnut cézanneovskim i gauguinovskim likovima, već 1907. stvara ikoničku kompoziciju Plavi akt (Baltimore Museum of Art), koja, izlagana širom Europe i Amerike, zbog očiglednog narušavanja kanona ljepote skandalizira širu publiku. Senzualna, provokativno prikazana pomalo deformirana figura žene, čvrsto, skulpturalno modelirana, naglašena teškim konturnim linijama te smještena na ukrasnoj pozadini od palmi, zbunjivala je pak druge slikare svojom »dekorativnošću«. Istodobno, usporedno sa zrelim kolorističkim kompozicijama (Alžirka, 1909., CP; Zlatna ribica, 1915., Puškinov muzej, Moskva; Veliki krajolik, Mont Alban, 1918), nastavljao je promišljati modernistički prostor. Počevši s kompozicijom Raskoš, Lux II (1907., Statens Museum for Kunst, Kopenhagen), gdje je sasvim napustio akademsku perspektivu komponiranjem kontrastno obojenih ploha, figurama modeliranima isključivo konturnom linijom, a koje ipak postoje i kreću se u prostoru s iluzijom dubine, dao je odgovor kubističkim istraživanjima i ostvario vlastit pristup prostoru slike. U slikama s konačnim oslobođenjem boje Harmonija u crvenom (1908., Ermitaž) i Crveni atelje (1911., MoMA) te u antologijskim kompozicijama Ples i Glazba (1909–10., Ermitaž), uz plošni tretman i zatvorene obojene površine, osobito dolaze do izražaja pokret i krivulja koji se postupno preobražavaju u arabesku, a za I. svjetskoga rata najviše se približio apstrakciji (Pogled na Notre Dame, 1914., Žuti zastor, 1915., Sat glasovira, 1916–17., MoMA; Francuski prozor u Collioureu, 1914., CP).

Godine na Azurnoj obali – k radikalnoj simplifikaciji i apstrakciji

Premda su mu prijatelji organizirali i financirali privatnu školu u Parizu (Académie Matisse), u kojoj je podučavao 1907–11., već je pred I. svjetski rat zbog bolesti počeo zime provoditi na Azurnoj obali, a od ranih 1920-ih uglavnom je živio u Nici i njezinoj okolici, od 1938. radeći u velikom studiju u Cimiezu, s pogledom na Nicu. Najčešće je slikao motive orijentalnih robinja u interijeru, nadahnute predratnim putovanjima po arapskim zemljama. No usprkos očiglednom upuštanju, poput mnogih poslije rata, u tada traženu, moderniziranu vrstu klasicizma, oslanjajući se na tradiciju tkanja svog rodnog mjesta, obilno se koristio tekstilnim uzorcima na ornamentiranim draperijama i sagovima kao pozadinom, kako bi zasitio svoja nagnuća prema dekorativnosti te se poigrao likovnim elementima i potkopao perspektivu (Crni stol, 1919; Odaliska u crvenim hlačama, 1924–25., Musée de l’Orangerie; Ukrasna figura na dekorativnoj pozadini, 1925–26., CP).

Nakon 1930. još odvažnije kreće k radikalnom pojednostavnjivanju, stilizaciji i krajnjem linearizmu (mural Ples II za Zakladu Barnes, 1932; Ružičasti akt, 1935., Baltimore Museum of Art; Rumunjska bluza, 1940., CP) da bi se od 1941. okrenuo krajnjoj redukciji, dosežući vrhunac istodobne jednostavnosti oblika i dekorativne bujnosti, pritom, premda bolestan i u invalidskim kolicima te često u krevetu, stvarajući i najsmionija, i neka od najvedrijih djela u svojem opusu. Zbog fizičkih je ograničenja napustio tradicionalne tehnike slikanja te počeo oblikovati kolaže, osmislivši tehniku koju je nazivao slikanje škarama (gouaches découpés). Od papira ručno oslikanih gvašem izrezivao je likove, nerijetko slične fantastičnomu lišću, i lijepio ih u bizarne ornamentalne kombinacije, često veličine murala (Polinezija, more, 1946., CP). Znamenita serija Plavi aktovi iz 1952 (Plavi akt IV., Musée Henri Matisse) najbolje pokazuje u novome mediju njegov smisao za boju i kompoziciju razigrane snage i krajnje jednostavnosti.

Kao obraćenik je za dominikanke i njihovu kapelicu Gospe od Ružarija u Venceu nedaleko od Nice (1943–48., završena 1951; nazvana i kapela Matisse), izradio projekt i nacrte za unutrašnju dekoraciju i opremu kapelice, vitraje i zidne slike, uključujući i liturgijsko ruho i predmete. Posljednju veliku slikarsku narudžbu izveo je za Davida Rockefellera – dizajn vitraja u Unionističkoj crkvi u Pocantico Hillsu u državi New York 1954.

Radio je jednobojnu i višebojnu grafiku (bakropise, litografije i srodne tehnike), čiste slikarske vrijednosti. Izrađivao je ilustracije za posebna knjižna izdanja, za Poésies Stéphanea Mallarméa 29 bakropisa (1932), u kojima je uskladio gipke konture i linearnu ekonomičnost s pjesnikovim izričajem, te mnoge druge (James Joyce, Ulysses, 1934–35., Henry de Montherlant, Pasiphaé, 1944., Pierre Reverdy, Visage, 1946., Charles Baudelaire, Fleurs du mal, 1947., Pierre de Ronsard, Florilège des Amours, 1948., Charles d’Orléans, Poèmes, 1950). Knjigu Jazz, s vlastitim promišljanjima o umjetnosti i životu te s koloriranim ilustracijama u tehnici raznobojnih kolaža, objavio je 1947. u ograničenom izdanju od približno 100 otisaka.

U potrazi za novom kiparskom formom

Od početaka je bio zaokupljen i modernističkim kiparskim problemima forme, u dijalogu i s kanonskim (Antoine Louis Barye, Michelangelo), i sa suvremenim djelima, većinom onih Augustea Rodina, oblikujući impresionističke (Poprsje žene, 1900) ili ekspresionističke studije (Rob, 1900–03). U atelijeru je uz umjetničke radove suvremenika sakupljao i djela različitih kiparskih tradicija, poput onih grčko-rimskoga klasicizma ili afričke skulpture, u kojima je pronalazio izvorne načine neposrednih prenošenja ljudske anatomije. Nadahnjujući se njihovim estetikama, ne sintetizirajući, nego većinom spajajući njihove oblike i anatomska iskrivljenja u hibridne spojeve (La Vie, 1906; Ležeći akt I / Aurora, 1907; Dvije crnkinje, 1907–08), stvarao je niz inačica maloga formata stojećih i ležećih figura u složenim pozama (Dekorativna figura, 1903; Ležeći akt I, 1907., MoMA), često kontrapostima, koje je tijekom vremena rješavao sve jednostavnijim i geometriziranijim oblicima. U djelu Serpentina (1909., MoMA), nalik na likove na istodobnoj slici Ples, zaoštrio je proces stanjivanja oblika i iskrivljenja do krajnjih granica, kako bi istaknuo gipku opuštenost poze, ali istodobno radikalizirao modernistički, skokovit pogled s jednog oblika na drugi.

Od 1909. do 1930. oblikovao je seriju monumentalnih, visokoreljefnih, stojećih ženskih aktova Leđa, na kojima je vidljiv tijek preobrazbe kiparske ideje od prvoga akta ekspresivnih oblika, pogotovo u dijelu leđnih mišića, preko sljedeća dva (1913. i 1916) s primjetnim nagnućem prema kubizmu do zadnjeg, četvrtoga, gotovo apstraktnih oblika. Jednak razvoj vidljiv je i u seriji portreta Jeanette (1910–16), u kojoj ekspresionistički prenaglašeni oblici slobodno interpretiranoga lika prve inačice u progresivnom procesu kubističkoga pojednostavnjivanja u sljedećim verzijama postaju sve apstraktniji, da bi u posljednjoj, petoj, inačici bili radikalizirani do geometrijskih.

Oblikovao je scenografiju i kostime za Ballets russes Sergeja Djagileva (I. Stravinski, Slavujev pjev, 1920) te izrađivao keramiku i radio nacrte za proizvode primijenjene umjetnosti (tapiserija, staklo).

Nasljeđe

Matisse je izlagao već 1908. u New Yorku, Moskvi i Berlinu, 1912. u New Yorku, Kölnu i Londonu te posebno veću seriju slika na izložbi Armory Show 1913. u New York i Chicagu. I mada se brzo izolirao iz središta avangardnih kretanja, zarana je stekao svjetski ugled te su mu velike retrospektive priređivane 1931–33. u Berlinu, Parizu, Baselu, New Yorku te neposredno poslije rata 1945. u Parizu i V&A u Londonu (s Picassom), 1951. u newyorškoj MoMA-i.

Imao je golem utjecaj na europsku i svjetsku modernu umjetnost. S »prijateljskim je suparnikom« Picassom, s kojim se upoznao 1906. u salonu Gertrude Stein, izazivajući se i potičući međusobno u polustoljetnom dijalogu, postavio glavne formalne i konceptualne preokupacije koje će zaokupljati generacije kipara i slikara čitavo stoljeće, što je šira javnost trajno, no vrlo pojednostavnjeno svela na usporedbu »Matisse – boja, Picasso – forma«. Provocirajući kanon ljepote, ali nikad ne napustivši figuraciju, stvarao je novi modernistički prostor na uravnotežen, osobito senzualan način, birajući akorde boja, ali i teme, poput idiličnih, pastoralnih figuracija i ženskih aktova, čime je implicirao optimizam, hedonizam, šarm, gracioznost te prije svega inteligenciju i čulnost.

Osobit ugled stekao je već u ranoj fazi kod američkih i ruskih mecena, poput obitelji Stein koja je među ostalim otkupila i Radost življenja, ili ruskih skupljača umjetnina Sergeja Ivanoviča Ščukina i Ivana Abramoviča Morozova, koji su pribrali desetke Matisseovih radova, među kojima su i posebne narudžbe za njihove moskovske palače (Ples i Glazba), a koji danas čine okosnice zbirki moderne umjetnosti u Ermitažu u Sankt Peterburgu i moskovskom Puškinovu muzeju. Njegova djela nalaze se u svim većim svjetskim muzejima, a Musée Henri Matisse, pri čijem je osnivanju sam sudjelovao 1952., nalazi se u njegovu rodnome mjestu. U blizini njegova atelijera u Nici, u mediteranskoj Villi des Arènes otvoren je 1963. također posvećen mu muzej.

Među više filmova snimljenih o njemu ističe se kratki film Françoisa Campauxa (1946), u kojem je prikazan slikarov kreativni proces.

Citiranje:

Matisse, Henri. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 22.5.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/matisse-henri>.