Matvejević, Predrag, hrvatski književnik (Mostar, 7. X. 1932 – Zagreb, 2. II. 2017). Sin ruskog emigranta. Diplomirao je romanistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1959., a doktorirao 1967. na Sorbonnei tezom o angažiranom pjesništvu (objavljena kao knjiga Prigodno pjesništvo – La Poésie de circonstance, 1971). Predavao je francusku književnost XIX. i XX. st. na zagrebačkome Filozofskome fakultetu 1959–91 (od 1976. kao redoviti profesor), poredbene slavenske književnosti i mediteranske kulture na sveučilištu Sorbonne Nouvelle 1991–94., a hrvatsku i srpsku književnost na sveučilištu Sapienza u Rimu 1994–2007. te držao predavanja na Collège de France 1997. Bio je predsjednik Hrvatskog centra PEN-a (1980–89) i počasni potpredsjednik međunarodnoga PEN-a od 1990.
Za francuski dnevni list Le Monde pisao je članke o južnoslavenskim književnostima, posebno o Miroslavu Krleži s kojim je vodio seriju razgovora koje je, počev od 1969., objavio u više izdanja knjige Razgovori s Krležom, jednog od temeljnih dokumentacijskih djela o Krleži, važnog i zbog rasprave o pitanjima javnog angažmana i tendencije u književnosti i kulturi o čemu je objavio knjige Prema novom kulturnom stvaralaštvu (1975) i Književnost i njezina društvena funkcija: od književne tendencije do sukoba na ljevici (1977), kojima je srodno i Jugoslavenstvo danas: pitanja kulture (1982). Zagovarajući slobodu intelektualnoga stvaralaštva, sudjelovao je u polemikama (dijelom skupljene u knjizi Te vjetrenjače, 1977) i zauzimao se za disidentske intelektualce u seriji britko pisanih javnih pisama, apela i osvrta skupljenih u knjizi Otvorena pisma: moralne vježbe (1985).
Zaseban dio njegova opusa otvara Mediteranski brevijar (1987), spoj »kulturne historiografije i književnosti o moru« (Claudio Magris), žanrovski hibrid pripovjedne proze, eseja, putopisa, enciklopedijskih oblika (s filološkim i bibliografskim glosarima), portulana i kronike. U njemu je opisao, povezujući iskustvo doživljaja i iskustvo čitanja, deklarativnost i provizornost, mnogobrojne značajke mediteranskoga prostora, od geografskih i antropoloških do povijesnih i filoloških, asocijativnim i evokativnim stilom elegantnoga rečeničnog ritma. Prevedeno na dvadesetak jezika, to Matvejevićevo središnje djelo jedan je i od prvih primjera tzv. geopoetike u europskim književnostima (sam Matvejević definirao ga je odrednicom talasopoetika). Dopunjavao ga je i dorađivao u više izdanja (počev od drugoga 1990) te se mediteranskim temama neprestano vraćao, npr. u knjizi Mediteran i Europa: predavanja na Collège de France (La Méditerranée et l’Europe: leçons au Collège de France, 1998). Sličnoga je duha i stila prožimanja podataka s memoarskim tonovima u sprezi dojmova i refleksija, sugestija i zapažanja, izmišljaja i pozivanja na zbilju i knjiga Druga Venecija (2002) u kojoj opisuje mahom manje poznate, pozadinske i skrivene, venecijanske motive i prostore, kadikad u duhu apologije dekadencije. Kruh naš (2009) esejističko-leksikografsko je pak djelo o društvenom, kulturnom i simboličkom značenju kruha tijekom povijesti.
Trajno zaokupljen odnosom intelektualaca i vlasti te političkom zbiljom i promjenama u istočnoj Europi, a napose raspadom Jugoslavije, boraveći od 1991. izvan Hrvatske, na talijanskome objavljuje Epistolar iz druge Europe (Epistolario dell’altra Europa, 1992), u kojem uz dio tekstova iz Otvorenih pisama objavljuje nove, o disidentima iz socijalističkih zemalja te osobne epistolarne, dnevničke i memoarske zapise ispovjednog tona bogatog registra, od ironije do diskretne patetike, mahom s putovanja SSSR-om (većinu tih novih tekstova na hrvatskom je objavio u knjizi Istočni epistolar, 1994), a na francuskome »Bivši« svijet: ispovijesti (Le Monde »ex«: confessions, 1996), prožet melankoličnim tonom, bilo u refleksijama o novoj političkoj zbilji bivših socijalističkih zemalja, ali i Europe općenito, bilo u lirskim evokacijama vlastitih životnih iskustava. Pišući dosljedno s lijevih pozicija, o ratovima, društvu i politici u Hrvatskoj i BiH 1990-ih objavio je još nekoliko knjiga, npr. Bivša Jugoslavija: dnevnik jednog rata (Ex-Jugoslavia: diario di una guerra, 1995) te Granice i međe (Confini e frontiere, 2008), a pitanjima identiteta na Balkanu (napose u odnosu prema Mediteranu i Europi) posebno se bavio u knjizi Tko je tu, odavde je (2010., s Borisom Gunjevićem). Dobio je nekoliko počasnih doktorata te mnogobrojna priznanja, među ostalima naslov komendatora Reda zvijezde talijanske solidarnosti 2007. i časnika Legije časti 2014.
