Mauretanija (arapski: Al-Jumhūriyyah al-Islāmiyyah al-Mūrītāniyyah), država u sjeverozapadnoj Africi, na obali Atlantskoga oceana, između Zapadne Sahare na sjeverozapadu (duljina granice 1561 km), Alžira na sjeveroistoku (463 km), Malija na istoku i jugu (2237 km) te Senegala (813 km) na jugozapadu; obuhvaća 1 030 700 km².
Prirodna obilježja
Mauretanija leži na zapadu Sahare, koja se postupno spušta prema niskom, slabo razvedenom atlantskome primorju; duljina obale 754 km. U unutrašnjosti se nalazi do 500 m visok ravnjak Adrar. Velike površine Mauretanije zauzimaju pješčana i kamena pustinjska područja (Erg Iguidi, El Djouf, Ouarane) iznad kojih se uzdižu mnogobrojni osamljeni vrhovi (Kedijet ej Jill, 915 m; najviši vrh zemlje).
Klima je polupustinjska u primorju, pustinjska u unutrašnjosti. Srednja zimska (siječanj) temperatura od 22,1 do 28,6 °C, ljetna (srpanj) od 23,1 do 35,4 °C; u saharskome području velika dnevna kolebanja temperature. Godišnja količina oborina varira od 400 do 600 mm na jugu uz rijeku Senegal do manje od 3 mm na sjeveroistoku zemlje. Tijekom cijele godine sa sjevera puše suhi vjetar (harmatan) i uzrokuje pješčane oluje. Utjecaj Atlantskoga oceana ograničen je na uski priobalni pojas.
Senegal je jedina rijeka sa stalnim tokom (teče u graničnome području prema Senegalu). Oskudna kserofitna vegetacija (akacija, baobab, uljane palme) razvijena je samo u atlantskome primorju i uz rijeku Senegal.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2013. Mauretanija ima 3 537 368 st. ili 3,4 st./km². Velika su prostranstva Mauretanije gotovo potpuno nenaseljena (regija Tiris-Zemmour 0,2 st./km²) izuzev oaza gdje obitavaju nomadi. Veća je naseljenost samo u primorju i na jugu u dolini rijeke Senegala. Trećina ukupnog broja stanovnika zemlje živi na području glavnoga grada (distrikt Nouakchott 958,4 st/km²), u izbjegličkim naseljima (slamovi). Stanovnici su najvećim dijelom Mauri (70%; mješanci Berbera, Arapa i crnaca) te pripadnici različitih afričkih naroda (30%; Wolof, Soninke, Fulbe ili Fulani, Tukulor). Iako je ropstvo službeno ukinuto 1980., ono još uvijek postoji. Po vjeri su muslimani suniti (99,1%), pripadnici tradicionalnih vjerovanja (0,5%), kršćani (0,3%) i drugi (0,1%). Godišnji porast stanovništva iznosi 2,4% (2007–12), što odgovara visokoj stopi prirodnoga priraštaja stanovništva (2,38% ili 23,8‰, 2011), jer je iseljavanje neznatno. Natalitet (33,3‰, 2011) je visok (svjetski prosjek 19,2‰), a mortalitet (9,5‰, 2011) za afričke prilike razmjerno nizak (svjetski prosjek 8,2‰); smrtnost dojenčadi iznosi 75,6‰ (2011). Stanovništvo je Mauretanije vrlo mlado; u dobi do 14 godina je 44,2% st., od 15 do 64 godine 51,9% st., a u dobi 65 i više godina 3,9% st. (2013). Očekivano trajanje života jest 56,9 godina za muškarce i 60,3 godina za žene (2011). Ekonomski je aktivno 1 149 000 st. (2012). U poljoprivredi i ribarstvu zaposleno je 49,9% aktivnih stanovnika, a u industriji, građevinarstvu, rudarstvu i uslužnim djelatnostima 50,1% (2012). Sveučilište je u Nouakchottu (osnovano 1981); službeni je jezik arapski, a razgovorni su jezici francuski, volof, fulbe, soninke. Nepismeno je čak 41,4 % stanovništva starijega od 15 godina. Glavni je i najveći grad Nouakchott (958 399 st., 2013). Veća su gradska središta (2013): Nouadhibou (118 167 st.), Kiffa (60 005 st.), Rosso (51 026 st.), Kaédi (49 152 st.), Zouérate (44 649 st.), Boghé (42 759 st.), Bougadoum (40 341 st.) i Atar (25 190 st.); u gradovima živi 48,3% st. (2013).
Gospodarstvo
Zbog nerazvijenih tržišnih ustanova i nedovoljno obrazovane radne snage, Mauretanija je jedna od siromašnijih afričkih zemalja. God. 2003. vrijednost ostvarenoga BDP-a bila je 5 mlrd. USD, a BDP-a po stanovniku 1700 USD. U strukturi BDP-a udjel je uslužnoga sektora 45%, industrije 30%, a poljoprivrede 25%. Prema podatcima Svjetske banke (2003), siromašno je oko 50% stanovništva. Stopa je nezaposlenosti 22% (2003). Od prirodnih bogatstava znatna su ležišta željezne rude, zlata, dijamanata, fosfata, bakra i gipsa, uz bogat riblji fond. Glavninu poljoprivredne ponude čine datulje, proso, riža, kukuruz i agrumi, ovčje i goveđe meso te riba. U industrijskoj ponudi prevladava proizvodnja željeza, gipsa i zlata. Gotovo 40% izvoza odnosi se na željezo (ostatak su zlato, dijamanti i riba), a većinu uvoza čine industrijska oprema, naftni derivati, vozila i hrana. Prema udjelu u vanjskoj trgovini najznačajniji su partneri zemlje EU-a (75%), Kina (8%) i Japan (5%). Poč. 2004. vanjski je dug iznosio 2,5 mlrd. USD. Kao siromašna zemlja Mauretanija je stalni korisnik međunarodne pomoći, u godišnjim iznosima oko 230 mil. USD.
Promet
Prometni je sustav Mauretanije slabo razvijen, ograničen na priobalje i područje oko rijeke Senegala; u unutrašnjosti prometnica nema. Riječna se plovidba odvija od ušća Senegala, odnosno od luke Rosso do grada Kayesa u Maliju, a za sušna razdoblja do Boghéa. Željeznička pruga (728 km) najvećim dijelom služi za otpremu željezne i bakrene rude od rudnika na sjeverozapadu do luka Nouadhiboua i Point-Centrala; izvozu služi i luka Nouakchotta. Cestovna je mreža duga 10 628 km, od čega je asfaltirano 30%. Glavne su ceste Nouakchott–Néma i Nouadhibou–Nouakchott–Rosso–Dakar (Senegal). Međunarodne zračne luke: Nouakchott i Nouadhibou.
Novac
Novčana je jedinica uguija (ouguiya; UM, MRO); 1 uguija = 5 homa (khoum).
Povijest
U antici je Mauretanija (lat. Mauritania, Mauretania, grč. Mαυριτανία) bila područje u sjeverozapadnoj Africi koje je obuhvaćalo područje današnjega Maroka i dijela Alžira; nazvano je po Maurima, jednom od berberskih plemena. Prvi ju spominje Salustije u djelu Rat s Jugurtom. Dok je Rim ratovao protiv Jugurte (111. do 106. pr. Kr.), Mauretanijom je vladao Bokho I., koji je nakon Jugurtina poraza proširio svoje kraljevstvo na račun Numidije. U Cezarovo doba postojala su dva mauretanska vladara: Bokho II. i Bogud, koji su ratovali na njegovoj strani protiv numidijskog kralja Jube I. Oktavijan August dao je 25. pr. Kr. oba mauretanska kraljevstva Jubi II., koji je vladao pod pokroviteljstvom Rima. Za cara Klaudija Mauretanija je bila pretvorena u dvije rimske provincije: Mauretania Caesariensis i Mauretania Tingitana. Protiv buntovnih plemena u unutrašnjosti rimski su carevi (Domicijan, Hadrijan, Marko Aurelije, Maksimijan, Valentinijan) morali organizirati brojne vojne pohode. Dioklecijan je izvršio novu administrativnu podjelu Mauretanije: Mauretania Sitifensis i Mauretania Tingitana, koja je ušla u sastav španjolske dijeceze. U V. st. osvojili su ju Vandali, zatim (VI. st.) Bizant, a u VIII. st. njome su zavladali Arapi (→ maroko). U IX. i X. st. jugoistočni i sr. dijelovi zemlje bili su pod vlašću Gane, u XI. i XII. st. pod berberskim Almoravidima (koji su proširili islam), a u XIII. i XIV. st. pod vlašću države Mali. Arapskim provalama u XV. st. započela je asimilacija Berbera, pa je većina kneževina od XV. do XIX. st. priznavala vrhovništvo marokanskih vladara. U primorju su se pojavljivali od XV. st. Portugalci, potom Nizozemci i Englezi, ali uspio je jedino francuski prodor u XIX. st., koji je završio 1912., sporazumom sa Španjolskom (1901–04) i Njemačkom (1911). Od 1920. Mauretanija je bila francuska kolonija, upravno podređena Francuskoj Zapadnoj Africi, a od 1946. bila je francuski prekomorski teritorij.
Neovisnosti je težila Progresistička unija Mauretanije (osnovana 1947), koju je predvodio Moktar uld Dadda. Pošto su 1957. održani izbori stvorena je samoupravna vlada kojoj je Dadda isprva bio potpredsjednik, a od sredine 1958. predsjednik. Islamska Republika Mauretanija proglašena je 28. XI. 1958. kao autonomna država u sastavu Francuske Zajednice, a 28. XI. 1960. Mauretanija je stekla punu neovisnost, iako je Maroko do 1969. osporavao mauretansku državnost. Premijer Dadda postao je 1961. predsjednik te je iste godine osnovao Stranku mauretanskog naroda, a 1965. uveo jednostranački režim. Tijekom 1960-ih stabilnost su narušavale povremena etnička i rasna nesnošljivost, 1973. Dadda je okončao gospodarske i kulturne sporazume s Francuskom, a 1974. nacionalizirao je rudarsku industriju. Mauretanija je 1975. sa Španjolskom i Marokom dogovorila stvaranje prijelazne vlasti u Španjolskoj Sahari (od 1976. Zapadna Sahara), a potom je, u dogovoru s Marokom, zaposjela njezino južno područje i sukobila se sa zapadnosaharskim gerilcima (pripadnicima pokreta POLISARIO, koji su 1976. proglasili neovisnost Zapadne Sahare kao Saharske Arapske Demokratske Republike). Tijekom 1976–77. POLISARIO je povremeno napadao Nouakchott. Državnim udarom 1978. Dadda je svrgnut, vlast je preuzela vojna hunta koja je 1979. povukla mauretansku vojsku iz Zapadne Sahare te je Mauretanija 8. VIII. potpisala mirovni sporazum s pokretom POLISARIO. Novim državnim udarom 1984. osobnu vlast je uspostavio načelnik glavnog stožera vojske pukovnik Maaouya uld Sid’Ahmed Taya, kao predsjednik Vojnog komiteta nacionalnog spasa. Priznavši iste godine Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku, Mauretanija je pogoršala odnose s Marokom. Do prosvjeda i rasnih sukoba (crnački otpori diskriminaciji, arabizaciji i jačanju prevlasti arapskoga stanovništva) došlo je 1986., a nestabilnost je izazivalo i održavanje ropstva (službeno ukinutoga 1980). Potkraj 1980-ih dolazi do liberalizacije gospodarstva, a početkom 1990-ih do ograničene demokratizacije te je 1991. legalizirano višestranačje, iako je istodobno gotovo 100 000 crnačkih stanovnika protjerano u Senegal i Mali. Taya je 1992. izabran te 1997. i 2003. reizabran za predsjednika republike, ali su ti izbori održavani u nepravičnim uvjetima. Pogranični sukob sa Senegalom izbio je 2000., a 2003., nakon pokušaja državnoga udara, došlo je do borbi s pojedinim islamističkim skupinama. Vojnim pučem 2005. svrgnut je Ould Taya, a vojne su vlasti 2007. omogućile slobodne izbore na kojima je pobijedio Sidi Mohammed uld Abdalahi, postavši prvi civilni šef države nakon 1978. Od kraja 2007. dolazi do porasta islamističkog terorizma, a u kolovozu 2008. na vlast pučem dolazi general Mohammed uld Abdelaziz. On je potom 2009. izabran za predsjednika te reizabran 2014. Islamistički terorizam je do 2011. potisnut, ali su početkom te godine izbili veliki oporbeni prosvjedi sa zahtjevima za gospodarskim i društvenim promjenama. Zbog sukoba u sjevernom Maliju više od 100 000 izbjeglica (uglavnom Tuarega) sklonilo se 2012. u Mauretaniju. Abdelaziza je na predsjedničkom položaju 2019. naslijedio njegov bliski suradnik, dotadašnji načelnik glavnog stožera vojske i ministar obrane Mohammed uld Gazuani koji je reizabran 2024.
Politički sustav
Prema Ustavu od 12. VII. 1991 (s amandmanima iz 2006., 2012. i 2017) Mauretanija je republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti i islamom kao državnom religijom. Predsjednik republike šef je države, jamac ustavnog poretka i na čelu je izvršne vlasti, s vrlo širokim ovlastima. Biraju ga građani izravno na općim izborima na razdoblje od pet godina i na najviše dva mandata. Izvršnu vlast provodi putem vlade (Vijeća ministara) kojoj predsjeda te imenuje njezina šefa (premijera) i članove (ministre). Zakonodavnu vlast ima jednodomni parlament, Nacionalna skupština koja ima 176 zastupnika biranih izravno na mandat od pet godina. Skupština može vladi izglasati nepovjerenje apsolutnom većinom svih zastupnika, a predsjednik republike može raspustiti skupštinu i raspisati prijevremene izbore. Pravo glasa opće je i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud. Suce imenuje Vrhovno pravosudno vijeće kojemu predsjeda predsjednik republike. Poštovanje ustava nadzire Ustavno vijeće članove kojega imenuju predsjednik republike (pet), premijer (jednoga) i predsjednik Nacionalne skupštine (tri). Država je administrativno podijeljena na 12 regija koje se dijele na departmane i općine. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 28. studenoga (1960).
Političke stranke
Stranka jednakosti (francuski Parti de l’équité; arapski Ḥizb al-inṣāf), osnovana 2022., stranka je desnoga centra. Nastala je na inicijativu predsjednika republike Mohammeda uld Gazuanija, preustrojstvom Saveza za republiku (osnovanoga 2009), koji je bio na vlasti od predsjedničkih izbora 2009., a na parlamentarnim izborima 2013. i 2018. osvojio je apsolutnu većinu zastupnika. Vladajuća je stranka od osnutka te je apsolutnu većinu zastupničkih mjesta potvrdila na izborima 2023. Nacionalno okupljanje za reformu i razvoj (Rassemblement national pour la réforme et le développement – akronim RNRD; arapski Al-Taǧammu‘ al-waṭani li al-iṣlāh wa al-tanmiya), osnovana 2007., islamistička je konzervativna stranka. U parlamentu je zastupljena od izbora 2013. kao druga stranka po broju zastupnika i vodeća u oporbi (znatno iza Stranke jednakosti).
