Maurikije (latinski Mauricius, grčki Μαυρίϰιος, Mauríkios), bizantski (istočnorimski) car (Arabis, Kapadokija, oko 539 – Halkedon, 27. XI. 602). Stekavši pravnu naobrazbu, bio je isprva notar u službi budućeg cara Tiberija II. Konstantina, potom 574–582. zapovjednik ekskubitske carske garde (comes excubitorum) te 577–582. vrhovni vojni zapovjednik na istoku. Sposoban vojskovođa, u tom je razdoblju odnio niz važnih pobjeda s upadima na perzijski teritorij, kojima je nakon niza neuspjeha Bizant vratio inicijativu u ratu. Zadobivši Tiberijevu naklonost, 582. oženio je njegovu kćer Konstantinu i postao cezar, a nakon careve nagle smrti iste je godine zavladao samostalno. Zbog usmjerenosti vojske na rat s Perzijom nije mogao primjereno odgovoriti na naseljavanje Slavena u Trakiju, Tesaliju i Ilirik tijekom 580-ih, kao ni na pljačkaške upade koji su pogađali balkanske posjede i unutrašnjost Grčke, a tijekom kojih su nastradali Atena, Korint i Solun. Iako je 583. odbio zahtjev Avara za povećanjem godišnjeg danka s 80 na 100 tisuća solida, nakon privremenog osvajanja Singidunuma (današnji Beograd) već je iduće godine morao popustiti njihovim ucjenama. Nakon izbijanja građanskog rata u Perziji 590. podupro je protjeranog šaha Hosroea II. Parveza, kojemu je u velikom pohodu 591. vratio prijestolje nakon čega je okončao rat koji se protiv Perzije vodio od 572., mirom 591. dobivši Daru, pokrajinu Iberiju te većinu perzijske Armenije zapadno od jezera Van i Sevan. Pošto je osigurao istočne granice, poduzeo je pohode na zapad (592–602), učvrstio dunavski limes, istjerivao slavenske skupine te nizom pobjeda 599–601. ugrozio Avare u samom središtu njihove moći u Panoniji. U istom su razdoblju udaljeniji zapadni posjedi uglavnom bili prepušteni sebi, trpeći pred Vizigotima u Španjolskoj, Langobardima u Italiji te provalama berberskih plemena u Africi. Iako su promjene ondašnjih sustava upravljanja, barem u Italiji, možda započele već za njegovih prethodnika, Maurikiju se tradicionalno pripisuje osnivanje dvaju zapadnih egzarhata – novih upravno-teritorijalnih jedinica sa širokom autonomijom te objedinjenim vojnim i civilnim ovlastima u osobi egzarha. Najkasnije do 584. osnovan je tako Ravenski ili Talijanski egzarhat, nadležan za Apeninski poluotok (bez Sicilije), a do 591. Kartaški ili Afrički koji je obuhvaćao sjevernu Afriku, ostatke bizantskih posjeda na jugoistoku Iberskog poluotoka te Sardiniju, Korziku i Baleare. Teško bolestan, car je 597. sastavio oporuku koja otkriva da je razmišljao o obnovi administrativne podjele Carstva na dva dijela, namijenivši starijemu sinu Teodoziju istočne provincije, a mlađem Tiberiju nadležnost nad dvama zapadnim egzarhatima. Unatoč vojnim uspjesima, tijekom vladavine suočavao se s manjkom u državnoj riznici, zbog čega je više puta bezuspješno pokušao smanjiti vojna davanja. Novim mjerama 602. izazvao je opće nezadovoljstvo zapadne vojske, koja se pobunila te za protucara izabrala časnika Foku. Bez odgovarajuće vojske, Maurikije je pobjegao iz prijestolnice, ali je ubrzo uhvaćen i smaknut zajedno sa šest sinova, postavši tako prvi istočnorimski vladar od osnutka Carigrada koji je vlast izgubio vojnim udarom. Na Zapadu je ostao zapamćen po sukobu s papom Grgurom I. Velikim oko prava carigradskog patrijarha na titulu ekumenskog, crkvenih ovlasti u Italiji i Balkanu, kao i oko politike prema Langobardima. Tradicionalno se smatra piscem Strategikona (Στρατηγιϰóν – Stratēgikón), vojnog priručnika u 12 knjiga nastalog najvjerojatnije potkraj VI. ili početkom VII st. (iako pojedini povjesničari tekst pripisuju pjesniku i amaterskom strategu Urbikiju ili generalu i suprugu Maurikijeve sestre Filipiku te nepoznatom autoru). Namijenjen zapovjednicima i časnicima, pisan jednostavno, usredotočen na praktične upute i savjete, to je jedan od najutjecajnijih srednjovjekovnih vojnih spisa i važan izvor kasnije Taktike (Ταϰτιϰά – Taktiká) cara Lava VI. te svjedoči o vrsnom poznavanju onodobnog ratovanja, osobito protiv Slavena i Perzijanaca, a posebnu povijesnu važnost ima 11. knjiga koja opisuje Bizantu susjedne narode, donoseći neke od najranijih zapisa o Slavenima.
