māyā [ma:'ja:] (sanskrt.: lukavstvo, obmana).
l. U vedizmu, mjerničko umijeće kojim bogovi mjere prostore triju svjetova (neba, atmosfere i zemlje) i njime održavaju cijeli svijet u prostoru i vremenu.
2. U brahmanističkoj filozofiji, personifikacija iluzije (obmane, opsjene, utvare), čarobne moći kojoj se čovjek predaje kako bi uljepšao grubu životnu realnost (božica Māyā, Māyin veo). Prema naučavanju upanišada: pojavni, osjetni svijet mnogolikih stvari koji je tvorevina i očitovanje prabića (ātmana), ali koji ujedno i pokriva, lažno predočuje njegovu pravu bit.
