Međimurska krajina, često i Zrinska krajina (njemački Zerinische Grenze, madžarski Zrínyi-végek), neslužbeni povijesni naziv za obrambeno područje Međimurja koje je tijekom XVI. i XVII. st. organizirala obitelj Zrinski kako bi zaštitila svoje najvažnije i najplodnije vlastelinstvo sa središtem u Čakovcu (koje im je kralj darovao 1546). Obrana Međimurja sustavno se počinje organizirati nakon pada Sigeta 1566. i okolnih utvrda, ponajprije s dogradnjom najisturenije utvrde Legrad (1567–72) na sutoku Mure i Drave. Za obranu su Zrinski redovito, osobito nakon pada Kaniže 1600., dobivali i 500 krajiških vojnika na habsburškoj plaći, raspoređenih u utvrde Legrad, Kotoriba, Goričan i Hodošan. Uz privatnu plemićku (oko 900 vojnika) i krajišku vojsku, u XVII. st. javljaju se i vojnici-seljaci koji su za zemlju i razne povlastice zauzvrat imali dužnost vojne službe, nadziranja granice prema Muri te stražarenja na mnogobrojnim čardacima uz rijeku (1678. spominju se 24 čardaka). Od prve polovice XVII. st. Zrinski kao vrhovni zapovjednici kraljevske vojske na tom prostoru nose i titulu »kapetana Međimurja«, podređeni izravno Dvorskomu ratnom vijeću, te titulu »kapetana Legrada« kao zapovjednici ondašnje posade podređeni glavnomu zapovjedniku ugarske krajine između Drave i Balatona. Od 1661. do 1664. s lijeve strane Mure, blizu utoka u Dravu, postojala je i tvrđava Novi Zrin, u konačnici uništena tijekom osmanske opsade. Odredba Vašvarskoga mira (1664) da se Zrinskima zabrani obnova tvrđave utjecala je na priključivanje obitelji Zrinsko-frankapanskoj uroti. Međimurska krajina održala se i nakon konfiskacije obiteljskih imanja Zrinskih 1670–71., a prestaje postojati nestankom osmanske ugroze nakon završetka Bečkoga (Velikog) rata 1699.
