Mijatović, Kata, hrvatska konceptualna umjetnica (Branjina, 16. VI. 1956). Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku 1981., potom studirala slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Firenci 1991–93. te Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je diplomirala slikarstvo 1997 (Đuro Seder).
Isprva stvara instalacije u kojima u duhu arte povera, minimalističkim oblikovanjem »osnovnih« materijala poetski prikazuje potrebu za šutnjom nasuprot košmaru medijskog i dnevnopolitičkog diskursa (Žudnja, 1996; Traklov život, 1997). Introspektivne naravi, prostor slobode koji izmiče društvenim zadanostima nastavlja tražiti u temeljima ljudskog identiteta, područjima podsvijesti i nesvjesnoga, uzimajući sadržaj snova za temelj opusa.
Usporedno s instalacijama (Ugljen iz podsvijesti, 1999) i performansima (Povratak iz nesvjesnog, 1999; Nisam svjesna, 2000; Rezime, 2007., 2014), u kojima svedenom formom materijalizira osobnu simboliku, snove i sjećanja, započinje internetski projekt Mreža snova (2001). Ubrzo potisnute želje, strahove, doživljaje smrti, ali i spokoja, nefiltrirani psihički sadržaj izložen represiji racionalnoga, počinje crpiti i iz tuđih snova (Izabrani snovi, od 2002), u različitim medijima poput performansa (Željkov san, 2004; Marijanov san, 2005) i videoradova (Vlastin san i Boženin san, 2011), te javnoj akciji Dva sna (2009), u kojoj banalnu aktivnost suprotstavlja egzistencijalnom sadržaju snova.
Pred širom javnosti istaknula se 2010. performansom Spavanje između neba i zemlje ispred zagrebačkog MSU-a, izvedenim u skulpturi Oblik prostora XIII Ivana Kožarića iz 1965., te nadovezavši se na njega na Venecijanskom bijenalu 2013. performansom Nesvjesno: Canal Grande, ploveći kanalima u gondoli, čime se referirala na temu prelaska na »drugu« stranu. Središnji element izložbenoga dijela njezina predstavljanja Hrvatske na bijenalu interaktivna je mrežna platforma Arhiv snova, trajni poziv na sudjelovanje u svojevrsnom repozitoriju kolektivnog nesvjesnoga.
Interaktivnost internetskog projekta Mreža 1991–2011, nastaloga na osnovama nostalgičnoga videorada Vožnja (oba 2011), u kojem preklapa snimku stvarnog kretanja zimskim pejzažom i simboličkog putovanja oniričkim krajolikom, kulminira u djelu Polje (2019), zasnovanom na virtualnoj stvarnosti (sa Sveučilištem za primijenjenu znanost u Düsseldorfu). Motive snova razrađuje rabeći »zvuk bijelog šuma«, koji potiče uranjanje u meditativno stanje i san, u objektima poput Crne kuće (ispred Umjetničkog paviljona u Zagrebu, 2022) i svjetlosno-kinetičkoj instalaciji Bijeli šum za crne snove (2022), inicirajući u urbanom tkivu i galerijskom prostoru područje nesvjesnoga i metafizičkoga, čime, usprkos intimističkoj poetici cijelog opusa, pokazuje i potrebu za osvještavanjem kolektivne potisnute snage nesvjesnoga unutar ograničenja društvene zbilje.
Izlagala je samostalno u Dubrovniku, Zagrebu (MSU, 1998., 2004., 2009–10), Osijeku (MLU, 2014), Splitu (Galerija umjetnina, 2019) i Beogradu (MSUB, 2021) te u Düsseldorfu, Berlinu i Beču, a skupno u Rijeci (MMSU, 2000., 2018), na Praškom kvadrijenalu (2015), u Hannoveru, New Yorku, Gdańsku i Novom Sadu.
