Moduin iz Autuna (franc. izgovor [mɔdwɛ̃']) (također Modoin i Mautwin, latinski Moduinus ili Modoinus, franački Muadwin), latinski pjesnik (kraj Lyona, oko 770 – Autun, između 840. i 843). Naobrazbu je stekao u Lyonu; od 804. do 814. dvorjanin na dvoru Karla I. Velikoga, a od 815. do smrti biskup Autuna (otud mu pridjevak Augustodunensis). Pjesnički nadimak Naso, po Publiju Ovidiju Nazonu, stekao je na dvoru gdje je sastavio kratku zbirku (Ekloga Karlu – Ecloga ad Karolum) koju čine dvije dijaloške ekloge s prologom (osam elegijskih distiha) i epilogom (pet elegijskih distiha). Umješno ispreplećući motive i postupke Tita Kalpurnija Sikula i Vergilija, prva ekloga u 96 heksametara donosi razgovor mladića i starca, a druga u 121 heksametru razgovor pastirâ i pohvalu novoga zlatnog doba karolinške renesanse za Karla Velikoga i Ludviga I. Pobožnoga, opjevane znamenitim stihom »Zlatni Rim iznova se obnovljen svijetu rađa« (Aurea Roma iterum renovata renascitur orbi), kojim se slavi prijestolnica u Aachenu. Moduinova je osobita zasluga u obogaćivanju imaginarija karolinškoga pjesništva transpozicijom »ovidijevske« retoričke aluzivnosti i ludičke ambivalentnosti u duhovni krajolik pastorale. U duhu Ovidijeve prognaničke poezije sastavio je 820. poslanicu u 66 elegijskih distiha (Stihovima se uglađenim nitko mimo zakona poigravati ne smije – Ludere nemo potest versu sine lege polito), upućenu protjeranomu prijatelju Teodulfu, biskupu Orléansa. Moduinovu pastoralnu poetiku nasljedovali su karolinški pjesnici Walahfrid Strabo i Ermold Crni (Ermoldus Nigellus).
