Morin [mɔʀ'], Edgar (pravo prezime Nahoum), francuski sociolog i antropolog (Pariz, 8. VII. 1921 – Pariz, 29. V. 2026). Iz židovske obitelji podrijetlom iz Soluna, studirao je pravo, povijest i geografiju na Sorbonnei te na Sveučilištu u Toulouseu gdje je diplomirao 1942. Iste se godine priključio komunistima i Pokretu otpora (uzevši prezime Morin), 1945–46. radio je u propagandnom odjelu francuskih okupacijskih snaga u Njemačkoj te je 1946. objavio svoje prvo djelo Nulta godina Njemačke (L’an zéro de l’Allemagne). Potom piše eseje i kritike za ljevičarske časopise, a od 1950. do umirovljenja 1993. radi u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja u Parizu. Zbog kritike staljinizma izbačen je 1951. iz Francuske komunističke stranke (o komunističkom djelovanju i raskidu sa strankom pisao je u Autokritici – Autocritique, 1959), ali ostaje lijevo orijentiran te se u drugoj polovici 1950-ih ističe angažmanom protiv rata u Alžiru.
Pošto je napisao jedno od prvih antropoloških djela o društvenim odnosima prema smrti Čovjek i smrt (L’Homme et la mort, 1951), proučavao je film, naglašavajući povezanost te umjetnosti s magijskim i oniričkim, osobito zbog gledateljskog poistovjećivanja s likovima, u teorijskoj studiji Film ili imaginarni čovjek (Le cinéma ou l’homme imaginaire, 1956) i prvom uopće filmološkom ogledu o filmskim zvijezdama Zvijezde (Les Stars, 1957), a s Jeanom Rouchom korežirao je dokumentarni film Kronika jednog ljeta (Chronique d’une été, 1961), manifestno djelo struje filma istine. Proširivši interes na imaginarij popularne kulture, objavio je potom Duh vremena: esej o masovnoj kulturi (L’Esprit du temps: essai sur la culture de masse, I–II, 1962–75), a 1973–89. vodio je Centar za proučavanje masovnih komunikacija (od 2007. Centar Edgar Morin).
Posebnice se, zagovarajući transdisciplinarnost, bavio metodom znanstvene spoznaje i odnosima prirodnih, društvenih i humanističkih znanosti, npr. u antropološkoj studiji Izgubljena paradigma: ljudska priroda (Le Paradigme perdu: la nature humaine, 1973), napose u opsežnom djelu Metoda (La méthode, I–VI, 1977–2004), s razmatranjima od fizike i biologije do organizacije znanja, povijesti ideja i etike, pa u djelu Spoznaja, neznanje, misterij (Connaissance, ignorance, mystère, 2017), te je razvio koncept složene (kompleksne) misli (Znanost sa sviješću – Science avec conscience, 1982; Uvod u složenu misao – Introduction à la pensée complexe, 1990), a pitanje metode je i u temelju njegovih estetičkih refleksija (O estetici – Sur l’esthétique, 2016). Pisao je o raznovrsnim fenomenima iz povijesti civilizacije, suvremenog društva i politike, npr. u djelima Kako izaći iz XX. stoljeća (Pour sortir du XXe siècle, 1981), O prirodi SSSR-a (De la Nature de l’URSS, 1983), Misliti Europu (Penser l’Europe, 1987), Europska kultura i europsko barbarstvo (Culture et barbarie européennes, 2005), Uči li nas povijest ičemu? (Y a-t-il des leçons de l’Histoire?, 2025), uvevši pojam polikriza za međusobnu prožetost različitih tipova kriza, bavio se obrazovanim sustavom (Odgoj za budućnost: sedam temeljnih spoznaja nužnih u odgoju za budućnost – Les sept savoirs nécessaires à l’éducation du futur, 2000), a židovski identitet razmatrao je u djelu Moderni svijet i židovsko pitanje (Le monde moderne et la question juive, 2006). Objavio je i više memoarskih i dnevničkih zapisa, npr. Kalifornijski dnevnik (Journal de Californie, 1970), Moji demoni (Mes démons, 1994), Sizifovska godina (Une année Sisyphe, 1995), Moj Pariz, moje sjećanje (Mon Paris, ma mémoire, 2013), Sjećanja mi dolaze ususret (Les souvenirs viennent à ma rencontre, 2019). Dobio je tridesetak počasnih doktorata, 2021. dodijeljeno mu je dostojanstvo velikoga križa Legije časti.
