struka(e): glazba | film
vidi još:  Filmski leksikon
Morricone, Ennio
talijanski skladatelj
Rođen(a): Rim, 10. XI. 1928.
Umr(la)o: Rim, 6. VII. 2020.

Morricone [mor:iko:'ne], Ennio, talijanski skladatelj (Rim, 10. XI. 1928Rim, 6. VII. 2020). Školovao se na Konzervatoriju Santa Cecilija u Rimu (kod Goffreda Petrassija). Glazbenu karijeru počeo je kao trubač u jazz-sastavima 1940-ih, a potom kao aranžer u poduzeću RCA Victor. Od 1955. sklada za kazalište i film, isprva anonimno. Godine 1964–80. aktivni je član skupine talijanskih skladatelja Gruppo di Improvvisazione Nuova Consonanza, kolektiva avangardnih skladatelja. Proslavio se glazbom za film Za šaku dolara (Per un pugno di dollari, 1964), nagrađenom nagradom talijanske kritike Nastri d’Argento. Bio je to početak suradnje s redateljem Sergiom Leoneom, koja se jednako uspješno nastavila u vesternima Za dolar više (Per qualche dollaro in più, 1965) i Dobar, ružan, zao (Il buono, il brutto e il cattivo, 1966), a vezu s talijanskim vesternima dodatno je podcrtao skladavši 1966–72. glazbu za sedam filmova u režiji Sergia Corbuccija i za tri filma Sergia Sollime te još petnaestak vesterna. Morricone je uveo nov način skladanja za vesterne; njegovu glazbu posebno obilježavaju prepoznatljivi ritmovi te glas Edde dell’Orso, koja je pjevala u drugoj Leone-Morriconeovoj »trilogiji«: Bilo jednom na Divljem zapadu (C’era una volta il West, 1968), Sagni se! (Giù la testa, 1971) i Bilo jednom u Americi (Once Upon a Time in America, 1984). Paralelno je djelovao i u SAD-u. Pet je puta bio nominiran za Oscara: Božanstveni dani (Days of Heaven, Terrence Malick, 1978), Misija (The Mission, Roland Joffé, 1986), Nedodirljivi (The Untouchables, Brian De Palma, 1987), Bugsy (Barry Levinson, 1991) i Malèna (Giuseppe Tornatore, 2000), a osvojio ga je 2015. za film Mrska osmorka (The Hateful Eight, Quentin Tarantino); 2007. primio je počasnog Oscara za životno djelo. Uglednim nagradama priznata je i glazba za filmove Priredi večeru (Metti, una sera a cena, Giuseppe Patroni Griffi, 1969), Sacco i Vanzetti (Giuliano Montaldo, 1971) i Legenda o pijanistu (La leggenda del pianista, G. Tornatore, 1999). Stvorio je vrlo uspješan stilski hibrid između klasične i popularne glazbe, rabeći mješavinu folka, rocka i zborsko-orkestralnog idioma. Surađivao je još s nizom istaknutih redatelja (Dario Argento, Bernardo Bertolucci, Mauro Bolognini, Pier Paolo Pasolini, Liliana Cavani, Elio Petri), napisao je partiture za više od 350 filmova, a skladao je i vokalnu (zborovi, kantate) i instrumentalnu glazbu (četiri koncerta, komorna djela).

Citiranje:

Morricone, Ennio. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 13.12.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/morricone-ennio>.