Mostar, najveći grad u Hercegovini, njezino gospodarsko, kulturno i prometno središte, BiH (Federacija BiH); 60 195 st. (2013; 75 865 st., 1991). Leži na obalama Neretve, 132 km jugozapadno od Sarajeva, odnosno 65 km sjeveroistočno od Ploča. Nastao je na prijelaznom području iz niskoga hercegovačkoga krša u planinsko područje, gdje je stari trgovački put iz zaleđa prelazio Neretvu i nastavljao se prema moru. Oko turskog naselja izgrađenoga pretežito na lijevoj obali Neretve, u kojem se među mnogobrojnim džamijama i danas ističe Karađozbegova iz 1557., za austrougarske vlasti izgrađen je noviji dio Mostara. Uz preradbu duhana te vinogradarstvo (žilavka, blatina) i voćarstvo (trešnja, breskva i dr.), razvijena je obojena metalurgija (aluminij), tekstilna, prehrambena (konzerviranje voća i povrća), metalna (čelične konstrukcije, poluosovine i dr.), elektrotehnička i drvna industrija, proizvodnja namještaja, građevnoga materijala, hortikultura; na sjeverozapadnom rubu grada iskorištavala su se ležišta ugljena od 1919. do potkraj XX. st. Mostar je kulturno središte s dva sveučilišta (formirana su 1992. iz sveučilišta osnovanog 1977), muzejom Hercegovine, memorijalnim muzejom Alekse Šantića i dr. Godišnje se održava međunarodni sajam gospodarstva (od 1977). Smještajem u dolini Neretve, kojom prolaze željeznička pruga i cesta Sarajevo–Ploče, Mostar je i značajno prometno čvorište, koje nadopunjuje međunarodna zračna luka. Jedinstvenu arhitektonsko-urbanu cjelinu (na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine od 2005) čini dio nekadašnje čaršije s trgovinama, obrtničkim radionicama i sl. te prilaz veličanstvenomu, oko 20 m visokomu kamenom mostu iz 1566 (tzv. Stari most; u ratu u BiH hrvatske snage srušile su ga 1993., a obnovljen je 2001–04). S obje strane mosta nalaze se kule iz XVII. st. (na istočnoj kula Tara, danas Muzej Starog mosta, a na zapadnoj Halebija, nekoć zatvor). – Područje Mostara bilo je nastanjeno već u prapovijesno doba. Iz kasnoantičkog doba sačuvali su se tragovi dviju starokršćanskih bazilika iz V. ili VI. st. (u Sutini u sjevernom predgrađu Mostara te u Cimu u zapadnom predgrađu). Razvio se u kasnome srednjem vijeku na posjedu obitelji Kosače kao naselje uz drveni most štićen dvjema utvrdama, koje se prvi put spominju 1454 (duo castelli al ponte di Neretva). Pošto su Osmanlije 1466. osvojili Mostar, od 1474. spominje se kao sjedište subaše, a od 1522. do 1530. u njem se nalazilo sjedište hercegovačkog sandžak-bega. Kada je 1566. na mjestu staroga drvenog mosta podignut novi kameni most, počeo je gospodarski uspon grada, zahvaljujući kojemu je Mostar tijekom druge polovice XVI. i u XVII. st. bio vodeće obrtničko i trgovačko mjesto u Hercegovini. Našavši se potkraj XVII. st. u ratnome području, gradski prostor bio je nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. opasan obrambenim zidom; dio toga zida sačuvan je uz potok Suhodolinu i poviše Konaka. Početkom XVIII. st. u njem je osnovana kapetanija. Početkom XIX. st. jedno je od uporišta protiv reforma i jačanja središnje osmanske vlasti pod vodstvom ajana Ali-age Dadića, nakon sloma pokreta bosanskih feudalaca (1832) sjedište hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića (1832–51). Od 1777. u gradu je sjedište hercegovačkog mitropolita Srpske pravoslavne crkve, a od 1881. i katoličkoga biskupa. Za bosansko-hercegovačkog ustanka (1875–78) Mostar je bio sjedište hercegovačkog namjesnika (valije), a nakon austrougarske okupacije 1878. središte Hercegovačkog okruga. U Kraljevini SHS i Jugoslaviji bio je u Mostarskoj oblasti (1922–29), potom Primorskoj banovini (1929–39) i Banovini Hrvatskoj (1939–41), te za II. svjetskog rata sjedište velike župe Hum. Nakon oslobođenja 1944. priključen je Bosni i Hercegovini. Nakon II. svjetskog rata Mostar je postao gospodarski i vojno značajno središte BiH i SFR Jugoslavije. Gradsko stanovništvo postupno se uvećavalo s 35 242 st. (1961), na 47 802 st. (1971) i 63 427 st. (1981). Godine 1981. u općinskome stanovništvu (110 377 st.) najviše je bilo Hrvata (33,5%) i Muslimana (31%), a potom Srba (18,4%) i Jugoslavena (15%). Tijekom rata u BiH (1992–95) Mostar je znatno razoren. Bio je poprište borbi između hrvatsko-bošnjačkih i srpskih snaga (1992), te hrvatsko-bošnjačkog sukoba (1993–94), koji je grad podijelio na zapadni (hrvatski) i istočni (bošnjački) dio. U hrvatskom geopolitičkom okupljanju u BiH od 1991 (→ herceg bosna), Mostar je određivan kao političko središte. S hrvatsko-bošnjačkim primirjem dogovoreno je i stvaranje prijelazne uprave Europske unije za Mostar (djelovala je 1994–96). Upravno sjedinjenje Mostara, njegov općinski sastav i dr., sadržaj su aneksa Daytonskoga sporazuma. Određivanje općinskih granica u Mostaru i stvaranje posebne zone u gradskom središtu, odlukom uprave Europske unije u veljači 1996., izazvalo je hrvatske prosvjede. Napetosti u 2001. izazivao je pokušaj stvaranja hrvatske samouprave.