Mozambik (Moçambique; República de Moçambique), država u jugoistočnoj Africi, između Tanzanije (duljina granice 756 km), Malavija (1569 km) i Zambije (419 km) na sjeveru, Zimbabvea (1231 km) na zapadu, Južnoafričke Republike (491 km) i Svazija (105 km) na jugozapadu te Indijskog oceana (Mozambički kanal) na istoku; s unutrašnjim vodama (13 000 km²) obuhvaća 799 380 km².
Prirodna obilježja
Najveća je reljefna cjelina Mozambika (44% površine) do 1000 m visok ravnjak, građen od kristaličnih stijena, koji se izdiže prema sjeveru (Namuli, 2419 m). Mjestimično se s ravnjaka izdižu osamljeni gorski masivi; planinsko područje iznad 1000 m visine obuhvaća 13% površine. Na zapadu južnoga dijela zemlje pružaju se gorski masivi Gorongosa (1862 m), Monte Binga (2436 m, najviši vrh zemlje) i vulkansko gorje Lebombo (805 m). Ravnjak se prema 2515 km dugoj obali postupno spušta u primorsku ravnicu koja je sjeverno od rijeke Zambezi razmjerno uska, dok je južno od nje široka do 400 km. Sjeverni dio obale Indijskog oceana s koraljnim grebenima i pješčanim otocima teško je pristupačan, a južni dio s lagunama močvarno je područje.
Klima je tropska u unutrašnjosti, a suptropska na jugu. Srednja siječanjska (ljeto) temperatura iznosi na jugu 26 °C, na sjeveru 30 °C, a srpanjska (zima) na jugu 15 °C, na sjeveru do 20 °C. Kiše padaju uglavnom ljeti (od studenoga do travnja), a u nekim područjima kišno razdoblje traje 7 do 9 mjeseci; zime su suhe. Najviše oborina prima Mozambički ravnjak (do 1800 mm) i primorska ravnica (Beira, 1430 mm), a najmanje (oko 500 mm) jugozapadni krajevi između rijeka Save i Limpopo.
Od stotinjak rijeka najveće su Ruvuma (portugalski Rovuma, 650 km, s pritocima Lugenda i Luli), koja većim dijelom toka čini granicu prema Tanzaniji, i Messalo na sjeveru (530 km), Lúrio (605 km) i Zambezi (820 km u Mozambiku) s pritokom Shire u srednjem dijelu te Save i Limpopo u jugozapadnom dijelu. Mozambik ima oko 1300 jezera; najveća su Cahora Bassa i mozambički dio jezera Nyasa (Malawi).
Vegetacija je pretežno savanska; na sjeveru prelazi u stepsku, a na krajnjem jugozapadu u suhu savansku vegetaciju s grmljem akacija. Po riječnim dolinama razvijene su tropske galerijske šume, a po lagunama južnoga dijela obale Indijskog oceana šume mangrova. Šume prekrivaju 24,4% površine (2007), travnjaci 56%, a obradivo je 5,6% teritorija.
Stanovništvo
U Mozambiku živi 20 252 223 st. prema popisu 2007., odnosno 25 727 911 st. prema procjeni za 2015. Prosječna je gustoća naseljenosti 30,5 st./km² (afrički prosjek 37 st./km²). Najgušće su naseljeni krajevi uz rijeku Zambezi te primorje (pokrajine Maputo 60 st./km², Nampula 58 st./km², Zambézia 43 st./km², 2013). Stanovnici su uglavnom Bantu crnci; bijelci, kojih je 1972. bilo 250 000, uglavnom su napustili zemlju nakon proglašenja neovisnosti. Najbrojniji su narod Makua (29,8%, 2000., naseljeni pretežito na sjevernom primorju), Tsonga (8,6%, južno od Zambezija), Sena (8,0%), Lomwe (7,1%) i Tswa (5,7%). Stanovnici su većim dijelom animisti (46%, 2005); kršćanstvo su raširili Portugalci (kršćani, pretežito katolici, 37%), a islam Arapi (muslimani 9%, uglavnom u priobalju sjevernoga dijela Mozambika). Službeni je jezik portugalski, a govori se još desetak nacionalnih bantuskih (nigersko kongoanskih) jezika; svahilski je razgovorni jezik na sjeveru zemlje. Od 1970 (8 233 978 st.) do potkraj 1990-ih stanovništvo Mozambika se udvostručilo; porast stanovništva i dalje je visok, u razdoblju 2008–13. iznosio je prosječno godišnje 2,8%. Porast je uglavnom rezultat prirodnoga priraštaja (27,6‰, 2013). Za vrijeme građanskog rata u Mozambiku (1980-ih) iz zemlje je (prvenstveno u Zambiju, Malavi i Južnoafričku Republiku) ili unutar zemlje izbjeglo više milijuna ljudi, koji su se 1990-ih postupno vratili. Natalitet je visok (40,5‰, 2013., afrički prosjek 36‰), a visok je i mortalitet (12,9‰, afrički prosjek 10‰) te smrtnost dojenčadi (82,7‰, 2013). Stanovništvo je Mozambika vrlo mlado: u dobi je do 14 godina 45,2% (2013; afrički prosjek 40,9%), od 15 do 64 godine 51,8%, a u dobi od 65 i više godina samo 3,0% populacije. Očekivano trajanje života za žene rođene 2015. iznosi 55,9 godina, a za muškarce 51,7 godina. Ekonomski je aktivno 10 951 000 st. (2012). U poljoprivredi i ribarstvu radi 80% aktivnog stanovništva, a u industriji, rudarstvu, građevinarstvu i uslužnim djelatnostima 20% (2012). Nezaposleno je 28 105 st. (2013). Nepismeno je 50,1% ukupnoga stanovništva starijeg od 15 godina (2013); velika je razlika u udjelu nepismenih između muškaraca (31,4%) i žena (61,2%; 2011). Najveće je i najstarije sveučilište Eduardo Mondlane u Maputu, osnovano 1963. Glavni je grad Maputo (1 225 868 st., 2014); ostali su veći gradovi (2014) Matola (892 963 st.), Nampula (605 760 st.), Beira (459 430 st.), Chimoio (304 871 st.) i Quelimane (235 910 st.). Jakim doseljavanjem stanovništva sa sela u gradove porastao je udjel gradskog stanovništva s 19% u 1985. na 31,8% u 2015.
Gospodarstvo
Unatoč ekonomskim reformama i liberalizaciji koje se uz potporu MMF-a, Svjetske banke i uz međunarodnu pomoć provode od kraja 1990-ih, Mozambik je među siromašnijim afričkim zemljama (2020. siromašno je oko 63% stanovništva). Gospodarski razvoj ograničavala je dugotrajna politička nestabilnost uz oružane sukobe, zatim nerazvijenost infrastrukture, povremene prirodne nepogode, kao i velika raširenost AIDS-a, od kojega je 2018. bolovalo 12,6% odraslih stanovnika (oko 2,2 milijuna ljudi). Od prirodnih izvora Mozambik posjeduje bogata ležišta prirodnoga plina, boksita, ugljena, željezne rude, zlata, tantala, titanija, dragoga kamenja i dr., uz znatne hidroenergetske potencijale, te šumski i riblji fond (početkom 2000-ih niz je stranih kompanija uključen u iskorištavanje i istraživanje rudnoga bogatstva, napose podmorskih ležišta prirodnoga plina te izgradnju LNG terminala). Najveća vrijednost BDP-a ostvarena je 2014. sa 17,7 milijarda USD (674 USD po stanovniku). Potom je 2016. BDP pao na 12 milijarda USD (430 USD po stanovniku), a 2020. iznosio je 14 milijarda USD (448 USD po stanovniku). Najveći udjel u BDP-u (2016) ima uslužni sektor (53,3%), potom poljoprivredni (24,9%) i industrijski (21,8%). Stopa nezaposlenosti je 3,4% (2020). U industrijskom je sektoru uz rudarstvo vodeća proizvodnja aluminija, električne energije i prirodnoga plina, zatim cementa i drugoga građevnoga materijala, te hrane, pića, pamuka, tekstila, duhana i dr. U poljoprivrednoj su ponudi banane, šećerna trska, kukuruz, kasava, sirak, rajčice, riža, krumpir, indijski oraščić i dr. Vrijednost izvoza 2019. bila je 5,6 milijarda USD, a uvoza 11,7 milijarda USD. U izvozu prevladavaju ugljen, aluminij, prirodni plin, električna energija, zlato, drago kamenje, duhan i dr. Uvozi naftne derivate, kemikalije, strojeve i opremu, vozila, hranu, robu široke potrošnje i dr. Vodeći su vanjskotrgovinski partneri Južnoafrička Republika (16,2% izvoza i 31,3% uvoza), Indija (13% izvoza i 18,3% uvoza) te Kina (11,5% izvoza i 16,8% uvoza). Veće udjele u izvozu imaju još Italija (7%), Ujedinjeni Arapski Emirati (4,8%), Njemačka (4,7%), Španjolska (4,1%) i Japan (3,2%), a u uvozu Zimbabve (3%) i Australija (3%). Veličina je javnoga duga 122% BDP-a (2020).
Promet
Zbog smještaja na obali Indijskog oceana Mozambik ima veliku važnost za tranzitni promet. Preko mozambičkih luka izvozi se i uvozi roba za potrebe susjednih zemalja (Malavi, Zimbabve, Zambija, Svazi, Južnoafrička Republika). Željeznička mreža (3116 km, 2012), sastoji se od pet samostalnih mreža koje iz lučkih središta na obali vode prema susjednim državama (iz Maputa za Bulawayo u Zimbabveu, Pretoriju u Južnoafričkoj Republici i Siteki u Svaziju, iz Nacale za Lilongve u Malaviju, iz Beire za Harare u Zimbabveu i Blantyre u Malaviju) ili prema unutrašnjosti Mozambika (iz Inhambanea i Quelimanea). Cestovna mreža duga je 30 464 km, od čega je asfaltirano samo 21%. Unutrašnja plovidba odvija se na Zambeziju i drugim rijekama te na jezeru Nyasa. Glavne su luke Maputo (1,7 milijuna tona, 2013) i Beira (1,1 milijun tona), a manje su još Nacala, Quelimane i Pemba. Od 20-ak zračnih luka međunarodnomu prometu služe Maputo (0,9 milijuna putnika, 2013), Beira i Nacala (otvorena 2014).
Novac
Novčana je jedinica metical (MTn; MZN); 1 metical = 100 sentava (centavos).
Povijest
Pripadnici Bantu-naroda naselili su se na područje današnjega Mozambika najkasnije do III. st. te su osnovali više država. Najznačajnija je bilo kraljevstvo Monomotapa (Mwenemutapa), nastalo u prvoj polovici XV. st., koje je na vrhuncu moći početkom XVI. st. obuhvaćalo područje cijeloga današnjeg Zimbabvea, dijelova Bocvane i Zambije te središnjeg Mozambika. Otprilike u istom razdoblju kada i Monomotapa, nastalo je i kraljevstvo Maravi, na području današnjeg Malavija i sjevernog Mozambika, a početkom XVII. st. od Monomotape se osamostalilo kraljevstvo Barue, uz srednji tok Zambezija. Također, u razdoblju od X. do XV. st. duž obale, do ušća rijeke Limpopo, razvili su se arapsko-svahilski trgovački gradovi (npr. Sofala, Angoche) kojima su vladali šeici kao vazali Sultanata Kilwa (sa sjedištem u današnjoj Tanzaniji). Prvi Europljanin koji je doplovio do obala Mozambika bio je Vasco da Gama 1498. na putu prema Indiji. Portugalci su od 1505. počeli zaposjedati obalno područje Mozambika, osvajanjem luke Sofala i otoka Mozambik, oko 1510. došli su u kontakt s Monomotapom, a od 1530. su iz obalnih uporišta postupno širili vlast u unutrašnjost, uz rijeku Zambezi, gdje su od 1600. davali zemlju u trajni zakup doseljenicima te su najveći takvi zakupi postali poluneovisni feudi. Oslabljena unutarnjim borbama, kao i sukobima sa susjednim plemenima, Monomotapa je 1629–63. i 1694–1712. priznavala portugalsko vrhovništvo, a potom je ponovno bila neovisna, ali se svela na manje područje u središnjem Mozambiku. Međutim, portugalska kolonizacija Mozambika je sve do kraja XIX. st. ostala slaba, a kolonija nije bila profitabilna, usprkos razvoju trgovine robljem od XVIII. st. Na području južnog Mozambika, između Zambezija i Limpopoa, pripadnici skupine naroda Nguni osnovali su 1824. novo kraljevstvo Gazu. Pri kolonijalnoj podjeli Afrike na Berlinskoj konferenciji 1884–85. Portugalu je priznata vlast nad Mozambikom, a granice kolonije definirane su sporazumima s Velikom Britanijom i Njemačkom 1891 (proširene su prema sjeveru 1919. pripajanjem uskog područja dotadašnje njemačke Tanganjike). Od autohtonih država, Maravi se raspao 1860-ih nakon sukoba s narodom Yao, Portugalci su 1895. porazili i osvojili Gazu, 1902. državu Barue te do 1917. ostatke Monomotape, a do 1910. i posljednja autonomna arapsko-svahilska uporišta. Upravu nad najvećim dijelom kolonije Portugal je od 1891–92. prepustio trgovačkim kompanijama Mozambik, Niassa i Zambezija. Njihove su koncesije ukinute između 1929. i 1940. te je uvedena izravna kolonijalna uprava, a 1951. Mozambik je proglašen portugalskom prekomorskom pokrajinom.
U Tanzaniji je 1962. osnovana Fronta za oslobođenje Mozambika (FRELIMO), koja je 1964. započela gerilsku borbu protiv portugalskih kolonijalnih vlasti (uz vojnu pomoć SSSR-a i drugih socijalističkih zemalja, osobito Istočne Njemačke i Rumunjske, te pojedinih afričkih država). Eduardo Mondlane predvodio je FRELIMO od osnutka do 1969., kada je ubijen u atentatu te ga je naslijedio Samora Machel, pod čijim je vodstvom pokret u potpunosti prihvatio komunističku ideologiju. FRELIMO je do 1970. zauzeo približno petinu mozambičkog teritorija (ugl. uz granicu s Tanzanijom i Zambijom), ali su Portugalci u protuofenzivi 1970. uspjeli zaustaviti daljnje gerilsko napredovanje, popularnost borbe za oslobođenje pokušali su smanjiti razvojem infrastrukture, a 1973. proglasili su Mozambik autonomnom državom u okviru Portugala. Međutim, gerilski se rat nastavio, iako bez većih promjena. Nakon državnog udara kojim je u Portugalu srušen desničarski režim (25. IV. 1974), nova portugalska ljevičarska vlast odlučila se povući iz kolonija te su započeli pregovori o primirju i neovisnosti Mozambika. Pošto je portugalska vlada pristala na zahtjev FRELIMO-a da mu se bez izbora prepusti vlast, u rujnu 1974. postignuto je primirje (u ratu je bilo oko 62 000 mrtvih, od čega približno 50 000 civila) i uspostavljena prijelazna vlada te je došlo do masovnog egzodusa (približno 200 000) portugalskih naseljenika što je dovelo do znatnoga gospodarskog pada. Neovisnost je proglašena 25. VI. 1975., a predsjednik je postao S. Machel. FRELIMO je uspostavio jednostranački socijalistički režim koji je nacionalizirao sve gospodarske grane i nastojao uspostaviti potpunu kontrolu nad društvom, a ujedno je uveo opće osnovno obrazovanje i zdravstvenu skrb. U kolovozu 1975. Mozambik je postao članicom UN-a. Podupirao je crnačke pokrete u Rodeziji i Južnoafričkoj Republici, a te su države 1975. poduprle osnivanje antikomunističkog Mozambičkoga nacionalnog pokreta otpora (RENAMO), koji je 1977. započeo građanski rat protiv vladavine FRELIMO-a. Snage RENAMO-a, koje je od 1979. predvodio Alfonso Dhlakama, izgubile su potkraj 1979. potporu Rodezije (gdje je 1980. uspostavljena većinska crnačka vlast), a 1984. Mozambik je s Južnoafričkom Republikom zaključio sporazum uz obostrani prestanak podupiranja gerile (iako su južnoafričke vlasti nastavile tajno podupirati RENAMO sve do 1990). Pošto je Machel u listopadu 1986. poginuo u zrakoplovnoj nesreći, predsjednik FRELIMO-a i Mozambika postao je Joaquim Chissano, koji je 1989. započeo demokratizaciju te poboljšao odnose sa SAD-om i drugim zapadnim zemljama. Slabljenjem sovjetske pomoći Mozambiku i južnoafričke RENAMO-u započeli su 1990. pregovori o okončanju građanskoga rata. U listopadu 1992. postignut je mirovni sporazum, a RENAMO se potom organizirao u političku stranku. Procjenjuje se da je u ratu umrlo više od milijun ljudi od kojih velik broj od gladi koja se početkom 1980-ih javila kao posljedica rata, a više od pet milijuna ljudi bilo je raseljeno (zaraćene su snage, napose RENAMO, počinile i ratne zločine, ali oni nisu procesuirani zbog proglašenja opće amnestije). Na prvim slobodnim izborima u listopadu 1994. FRELIMO je osvojio parlamentarnu većinu, a J. Chissano izabran je za predsjednika. Mozambik je 1995. postao članicom Commonwealtha, kao njegova prva članica koja prije nije bila pod britanskom upravom, a uspostava mira i liberalizacija doveli su do gospodarskoga rasta potkraj XX. i početkom XXI. st. Chissano je ponovno pobijedio na izborima 1999., prigodom kojih je RENAMO optužio vlasti za namještanje rezultata, što je izazvalo političke napetosti i prosvjede. FRELIMO i njegovi kandidati pobjeđuju na svim daljnjim izborima, uz oporbene optužbe za prijevare, te je od 2005. predsjednik bio Armando Guebuza (reizabran 2009), a od 2015. Filipe Nyusi. Incidenti s naoružanim pripadnicima RENAMO-a izbili su 2013. te ponovno nakon izbora 2014. kada je RENAMO zahtijevao da mu se prepusti uprava u pojedinim pokrajinama. Potkraj 2016. uspostavljeno je primirje, a nakon smrti A. Dhlakame 2018., novi vođa RENAMO-a Ossufo Momade je u kolovozu 2019. s vlastima dogovorio mirovni sporazum. Na izborima u listopadu 2019., koji su održani u uvjetima najvećeg ograničavanja političkih sloboda od demokratizacije, FRELIMO je povećao parlamentarnu većinu, a F. Nyusi reizabran je za predsjednika. Osim iscrpljujućeg suparništva s borcima i aktivistima RENAMO-a, vlast je od listopada 2017. suočena i s oružanim napadima islamističkih skupina u pokrajini Cabo Delgadom uz granicu s Tanzanijom. Islamisti su povremeno zauzimali pojedine primorske gradove (Mocímboa da Praia, Palma), zbog sukoba raseljenih je više od 700 000, a poginulih do 2025. više od 6000. U protuterorističkoj borbi Mozambiku vojno pomažu Rusija i neke zapadne zemlje, od 2021. također Ruanda te zemlje Južnoafrička razvojne zajednice, napose Južnoafrička Republika. Kandidat FRELIMO-a Daniel Chapo pobijedio je na izborima u listopadu 2024., ponovno obilježenima nepravilnostima (drugi je bio Venâncio Mondlane, kandidat stranke PODEMOS), nakon čega su izbili masovni prosvjedi koje je policija nastojala zaustaviti silom te je u sukobima poginulo oko 400 ljudi. Chapo je u siječnju 2025. stupio na predsjednički položaj, a prosvjedi su se nastavili do ožujka kada su vlasti pristale osloboditi i amnestirati zatvorene prosvjednike.
Politički sustav
Prema Ustavu od 30. XI. 1990., Mozambik je republika, unitarna država predsjedničkoga političkog sustava. Na čelu je države predsjednik republike, koji je nositelj izvršne vlasti. Biraju ga građani izravno na općim izborima za razdoblje od 5 godina; moguć je izbor na dva uzastopna mandata. Vladu, kabinet ministara, sastavlja predsjednik republike. Zakonodavnu vlast ima jednodomni parlament, Republička skupština, koja ima 250 zastupnika, biranih na općim izborima za razdoblje od 5 godina. Pravo je glasa opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast u državi ima Vrhovni sud; sudbenu vlast na razini države obnaša i Upravni sud. Administrativno je država podijeljena na 10 pokrajina, na čelu kojih su guverneri, koje imenuje predsjednik republike; glavni grad posebna je administrativna jedinica. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 25. lipnja (1975).
Političke stranke
Fronta za oslobođenje Mozambika (Frente de Libertação de Moçambique – akronim FRELIMO), osnovana 1962., stranka je ljevice. U početku je bila revolucionarna oslobodilačka organizacija (1964–74. bori se protiv portugalske kolonijalne vlasti), a nakon postizanja državne neovisnosti 1975. uspostavlja jednostranački režim koji se održao do demokratizacije početkom 1990-ih. Na prvim slobodnim izborima 1994. osvaja natpolovičnu zastupničku većinu, kao i na svim sljedećim izborima (1999., 2004., 2009., 2014. i 2019). Iz stranačkoga su vodstva bili svi predsjednici republike: Samora Machel (1975–86), Joaquim Chissano (1986–2005), Armando Guebuza (2005–15) te Filipe Nyusi (od 2015., reizabran 2019). Članica je Socijalističke internacionale. Nacionalni otpor Mozambika (Resistência Nacional Mocambiçana – akronim RENAMO), osnovan 1975., stranka je desnoga centra. Od osnivanja do mirovnoga sporazuma 1992. bio je pobunjenička vojno-politička organizacija, a potom se reorganizira u stranku. U oporbi je od prvih slobodnih izbora 1994 (politički najjači protivnik vladajućem FRELIMO-u ostaje i nakon izbora 2019). Od 1979. do smrti 2018. predvodio ga je Afonso Dhlakama, a potom je stranački vođa Ossufo Momade. Stranka je članica Internacionale demokratskog centra.
