Munro [mənrọu'], Alice, kanadska književnica (Wingham, Ontario, 10. VII. 1931 – Port Hope, Ontario, 13. V. 2024). Jedna od najznačajnijih suvremenih autorica kratkih priča, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2013., koja, nadahnuta iskustvima iz vlastita života, u svojim djelima, radnje uglavnom smještene u rodni okrug Huron na jugoistoku Ontarija, većinom prikazuje živote žena ispunjene naoko nedogađajnom svakodnevicom.
Odrasla je na farmi u rodnome mjestu, od 1949. studirala je engleski jezik i novinarstvo u Londonu (Ontario), 1951. je napustila studij te se sa suprugom preselila u pokrajinu British Columbia, isprva u Dundarave blizu Vancouvera, a potom u grad Victoria, gdje su od 1963. vodili glasovitu knjižaru Munro’s Books. Prvom zbirkom kratkih priča Ples sretnih sjena (Dance of the Happy Shades, 1968), u kojoj je objavila ranije (od 1953) u časopisima tiskane, no revidirane priče (praksa s kojom će nastaviti i poslije), pisane pod utjecajem Eudore Welty i Wille Cather, predstavila se kao spisateljica »površine života«, sažeta stila, mjestimice prožeta liričnošću i protuslovljima, kojima, u tragu Čehova, razotkriva emocionalnu složenost »običnoga« života. Mogućnosti proznog oblikovanja propitivala je u djelu Životi djevojaka i žena (Lives of Girls and Women, 1971), koje je označila romanom, no koncipirala kao ciklus novela o odrastanju, a formu ciklusa slijedila je i u hvaljenoj zbirci kratkih priča Što misliš tko si? (Who Do You Think You Are?, 1978., objavljena i pod naslovom Sirota sluškinja: priče o Flo i Rose – The Beggar Maid: Stories of Flo and Rose), koja se drži prekretnicom u njezinu opusu: priče su joj otad narativno složenije, a prikaz Hurona znatno neposredniji, što se najčešće pripisuje autoričinu »povratku kući« (u Ontario gdje, nakon razvoda, živi od 1973. posvetivši se pisanju). U međuvremenu kratke priče objavljuje u mnogobrojnim časopisima (The New Yorker, The Paris Review, The Atlantic Monthly i dr.), a u zbirkama Jupiterovi mjeseci (The Moons of Jupiter, 1982), Napredak ljubavi (The Progress of Love, 1986) i Prijatelj iz moje mladosti (Friend of My Youth, 1990) ostvaruje polifoniju pripovjednih glasova, smjer koji je navijestila i ranije (napose u zbirci Nešto što sam ti htjela reći – Something I’ve Been Meaning to Tell You, 1974). Od sredine 1990-ih naglašenije se priklanja temama rodnih običaja i ženskih žudnji u zbirkama Javne tajne (Open Secrets, 1994), Ljubav dobre žene (The Love of a Good Woman, 1998), Služba, družba, prošnja, ljubav, brak (Hateship, Friendship, Courtship, Loveship, Marriage, 2001., objavljena i pod naslovom Daleko od nje – Away From Her), Odbjegla (Runaway, 2004) i Previše sreće (Too Much Happiness, 2009), u kojima osobitu pozornost posvećuje neizrečenomu, skrivenomu i prešućenomu, dok se u slutnji kraja spisateljske karijere okrenula istraživanju obiteljske genealogije u memoarskoj fikciji Pogled s Castle Rocka (The View From Castle Rock, 2006), te vlastitom djetinjstvu i enigmatskoj figuri majke u autobiografskoj zbirci Dragi život (Dear Life, 2012).
Status vodeće kanadske književnice zadobila je potkraj 1970-ih, a širu čitanost, uz niz priznanja, krajem 1990-ih te posebice početkom 2000-ih, dok akademska recepcija njezina djela raste od 1980-ih, kada je prepoznata kao majstorica kratke priče, a ne samo spisateljica feminističkih tema i istančana osjećaja za običaje i prostor kanadskih mikroregija. Mnoge su njezine priče poslužile kao građa za filmove (npr. Pedro Almodóvar je radnju filma Julieta iz 2016. zasnovao na nekoliko priča iz zbirke Odbjegla). U Hrvatskoj su joj djela objavljena u prijevodu Maje Šoljan (Služba, družba, prošnja, ljubav, brak, 2011., Previše sreće, 2012., Dragi život, 2013., Javne tajne, 2014., Životi djevojaka i žena, 2016).
