struka(e): teorija književnosti | filozofija | likovne umjetnosti

naturalizam (njem. Naturalismus < franc. naturalisme, prema lat. naturalis: prirodan).

1. Filozofski nazor koji sve pojave nastoji svesti jedino na njihove prirodne uzroke, odbacujući mogućnost transcendentalnoga, prekoiskustvenoga temelja svijeta; shvaćanje po kojem je priroda primarno ili apsolutno počelo koje leži u osnovi drugih tvorbi i procesa. U povijesti filozofije naturalizam se javlja više kao tendencija nego kao definirani smjer filozofiranja. Tako se značaj prvih filozofskih koncepcija, kao što su Talesova, Anaksimenova i Anaksimandrova, označuje kao monistički naturalizam, a pluralističkim naturalizmom označuje se naučavanje Empedokla i Anaksagore. U skolastici se, osobito posredstvom Averroesova nauka, javljaju izrazito naturalističke interpretacije Aristotela nasuprot supranaturalističkomu tumačenju srednjovjekovne skolastike. Naglašeno naturalistička obilježja imaju filozofski sustavi G. Bruna i B. Telesija, u kojima je priroda shvaćena kao osnovni interes filozofskog istraživanja. U XVII. i XVIII. st. razvija se tzv. teološki naturalizam, koji razlikujući »prirodu« i »nadprirodu« nastoji iz čovjekova umnog odnosa prema Bogu izvesti njegove praktične dužnosti bez vraćanja na božansku objavu. U novije doba naturalizam se javlja u sklopu mehanicističko-materijalističkih koncepcija L. Büchnera, J. Moleschotta, E. Haeckela, zatim kao biologistički evolucionizam H. Spencera ili kao panpsihizam T. Fechnera. Većina panteističkih filozofskih naučavanja počiva u osnovi na onim naturalističkim shvaćanjima koja se u bitnome mogu označiti kao metafizički naturalizam: polazeći od stare ideje kozmosa, smatra se da nema ni stvari ni procesa (bilo duhovnih ili materijalnih) koji bi bili izvan prirodnoga poretka. Etički naturalizam smatra da se ćudoredni pojmovi trebaju izvoditi iz čistih prirodnih sklonosti, nagona, instinkta i sukoba interesa. Ta vrsta naturalizma dobiva novo značenje kod G. E. Moorea, koji pojam dobra nastoji definirati s pomoću prirodnih pojmova, čime dobro postaje također svojstvo prirodnih objekata, čime se s jedne strane izjednačuju prirodna i moralna svojstva, a s druge strane niječe mogućnost etike kao autonomne znanosti.

2. Književni smjer koji se zahvaljujući naglomu razvoju prirodnih znanosti pojavio u Francuskoj 1870-ih, a prevladavao je do 1890. Temelji se na pozitivističko-materijalističkim shvaćanjima prema kojima sve pojave treba svesti na njihove prirodne uzroke pa prema H. Taineu čovjeka u antropološkom i ontološkom smislu određuju rasa, sredina i trenutak. É. Zola je prvi pojam naturalizam rabio kao naziv za književni smjer. Po njegovu mišljenju književnost, po uzoru na prirodne znanosti, treba težiti primjeni eksperimentalne metode. Oko Zole se s vremenom okupila nekolicina mladih književnika: G. de Maupassant, J.-K. Huysmans, Henry Céard, Léon Hennique, P. Alexis (Zolina vila u Médanu bila je mjesto njihovih sastanaka). Prvi manifest naturalističke škole objavljen je 1877. pod naslovom Eksperimentalni roman (Le Roman expérimental). Drugim manifestom smatra se zbirka novela koju su njih šestorica zajedno objavili pod naslovom Medanske večeri (Les Soirées de Médan, 1880). Naturalističku romanesknu tradiciju nastavili su P. Adam, O. Mirbeau i dr., a u kazalištu H. F. Becque i A. Antoine. Naturalizam je odjeknuo i u drugim europskim književnim sredinama, u Njemačkoj (A. Holz, G. Hauptmann), Skandinaviji (G. Brandes, A. Strindberg), Engleskoj (G. Moore), Rusiji (M. P. Arcibašev, L. N. Andrejev). U Italiji se naturalizam javio pod nazivom verizam (G. Verga), gdje je poprimio neke specifične crte. U hrvatsku ga je književnost pokušao uvesti E. Kumičić nakon boravka u Parizu. Svojim romanom Olga i Lina (1881) izazvao je žestoke rasprave i podijelio književnu javnost. Njegov esej O romanu (1883), u kojem je iznio prerađene Zoline ideje iz teksta o eksperimentalnom romanu, izazvao je mnogobrojne kritičke reakcije, koje su u velikoj mjeri bile posljedica političkog neslaganja s pravaštvom, kojega je Kumičić bio pristaša. Unatoč teorijskom zagovaranju naturalističkih načela, Kumičićeva književna praksa približila ga je upravo onomu što je kritizirao, tj. predšenoinskoj tradiciji miješanja pustolovnoga, bulevarskog i gotskog romana. To je vidljivo u crno-bijeloj karakterizaciji likova Olge i Line (opreka dobro–zlo, domaće–strano), ali i u romanima s povijesnom tematikom (Urota Zrinsko-Frankopanska, Kraljica Lepa). Slijedeći tezu o uzajamnom djelovanju biološkoga naslijeđa i životne okoline, naturalističkim je načelima anatomskog prikaza društva te materijalne i moralne bijede gradskog čovjeka najbliži roman V. Novaka Tito Dorčić (1906).

3. U likovnim umjetnostima, nastojanje za što objektivnijim, istinitijim i neposrednijim prikazom stvarnosti, često sinonimno pojmu realizma. Suprotstavljajući se idealiziranju, shematiziranju i simbolici, ta težnja nije samo formalno-likovne naravi već se odražava i u tematici, koja umjesto klasično uzvišenoga, lijepoga i uljepšavanoga, zagovara svakodnevno, jednostavno, obično i ružno. Naturalizam se u likovnom uprizorenju javio u grčkoj umjetnosti između IV. i III. st. pr. Kr. (helenističkomu slikaru Grafiku suvremenici su, zbog tematike njegovih slika – prizora iz brijačnica, postolarskih radionica i dr. – nadjenuli pogrdan naziv riparograf: slikar prljavštine), potom u rimskoj umjetnosti republikanskoga doba, slikarstvu i kiparstvu kasnoga srednjega vijeka i u nizozemskom slikarstvu. Začetnikom modernoga europskog naturalizma smatra se M. M. da Caravaggio (XVII. st.), koji je, uz nizozemsko slikarstvo XVII. st. i žanr-slikarstvo XVIII. st., odigrao ključnu ulogu u razvoju naturalizma u XIX. st. Naturalizam se kao stilski fenomen pojavio između 1870. i 1900; umjetnici, uglavnom slikari, nastojali su se osloboditi uljepšanih akademskih shema slikajući izravno u prirodi (pripadnici Barbizonske škole, C. Corot) i vjerodostojno prikazujući životnu stvarnost, osobito prizore iz života radnika i seljaka (G. Courbet, J.-F. Millet, J. Bastien-Lepage, M. Liebermann, W. Leibl, M. Munkácsy, F. von Uhde, L. Corinth).

Citiranje:

naturalizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 14.12.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/naturalizam>.