Nj, dvadeseto slovo hrvatske abecede, za palatalni /ń/, dvoslov (n+j). U starim se hrvatskim latiničkim tekstovima taj glas katkada bilježio jednako kao /n/ ili kao /nn/, a mnogo češće kao u kontaktnim stranim tekstovima – talijanskom ili madžarskome. U dalmatinskih, dubrovačkih, bokeljskih i bos. pisaca prevladavaju oblici gn i gni (kod Marulića i Hektorovića i ngn, kod N. Ranjine i F. Lastrića i gnj). U kajk. književnika prevladavaju oblici ni (I. Pergošić 1574., A. Vramec 1578) i ny (XVII., XVIII. st.). Posljednji oblik nalazimo i kod nekih slavonskih književnika (A. Kanižlić 1759., V. Došen 1769., M. A. Relković 1779), premda je ondje znatno zastupljeniji digraf nj (E. Pavić 1762., G. Čevapović 1829., M. Jaić 1833). P. Vitezović Ritter predlagao je 1703. dva monografska rješenja: s natpisanim apostrofom: n′, ili nešto kasnije iste godine – oblik s natpisanom tildom: ñ (kao u španjolskoj abecedi). U svojoj Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskoga pravopisaňa (1830) Lj. Gaj je predložio n s dijakritičkom kvačicom (ň), a 1835. u članku Pravopisz predlaže dvoslov n´, gdje umjesto točkice ponad j stoji kosa crtica. Takvo bilježenje ipak nije bilo prihvaćeno, pa se već 1838. uvriježio oblik s uobičajenom točkicom: nj, baš kakav su već stoljećima pisali slavonski pisci. Za potrebe Akademijina Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika 1878. Đ. Daničić je uveo jednoslov posve nalik Vitezovićevu rješenju, sa superskriptom u obliku kose crtice (ń). Takav se oblik pisao i u potonjim Akademijinim izdanjima. Ni u glagoljici ni u staroj ćirilici nije bilo samostalnoga slova za taj glas: ili se, ispred prednjojezičnih samoglasnika i prejotiranih vokala, nalazilo samo slovo n, ili mu se dodavao jer (u glagoljici: 
, u staroj ćirilici: , odatle u srp. ćirilici њ). U bosaničkim tekstovima, pod utjecajem tal. grafije, često se piše dvoslov s đervom: 
, a u poljičkim ćir. tekstovima pojavljuje se za istu svrhu sveza s jatom: ili . Slične se sveze mogu rjeđe pronaći i u mlađim glagoljičkim tekstovima.
Glas nj u hrv. je jeziku palatalan (tvrdonepčani) nazalan (nosni) sonant, koji se u transkripciji HAZU i LZ-a bilježi znakom ń. Glas nj u riječima slav. podrijetla dolazi većinom od praslav. *n ispred *j, npr. u riječima konj < *konjь, njuh < *njuhъ i ispred kratkoga jata (njega < praslav. *něga) i *i (njiva < *niva). Dolazi i u posuđenicama iz talijanskoga (njok), njemačkoga (njurgati), grčkoga (dunja) i dr. jezika. U nekim je riječima nj onomatopejskoga podrijetla (npr. njakati, njam).
