obvezno pravo, skup pravnih pravila kojima se uređuju obvezni odnosi. Obvezno pravo dio je građanskoga prava koji uređuje promet roba i usluga te zaštitu vrijednosti (odštetno pravo). Sustav obveznoga prava dijeli se na opći i posebni dio. U općem se dijelu proučavaju instituti koji su zajednički obveznomu pravu, ali i srodnim pravnim granama. U posebnom se dijelu proučavaju ugovorni i izvanugovorni odnosi. Izvori obveza su: ugovori, prouzročenje štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga i jednostrana izjava volje (javno obećanje nagrade i vrijednosni papiri). Od stvarnoga se prava obvezno pravo razlikuje time što djeluje relativno, samo između određenih osoba (inter partes), dok stvarnopravni odnos djeluje apsolutno, prema svima (erga omnes); predmet je obveznopravnoga odnosa činidba, a stvarnopravnoga odnosa stvar; dok stvarna prava u pravilu ne zastarijevaju, obvezna mogu tijekom vremena izgubiti moć prisilnoga ostvarenja. Od nasljednoga se prava obvezno pravo razlikuje time što uređuje pravne poslove među živima, a ne pravne poslove za slučaj smrti. Ugovori trgovačkoga prava razlikuju se od obveznopravnih po tome što ih sklapaju gospodarski subjekti, po tome što su uvijek naplatni (obveznopravni pak mogu biti i besplatni), te po većoj ulozi tipskih ugovora. Značajke su obveznoga prava: činidba, relativnost prava i dispozitivnost. Činidba je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik dužan u obveznopravnom odnosu ispuniti vjerovniku. Činidba je predmet obveznoga prava, a može se sastojati u činjenju, davanju, trpljenju ili propuštanju. Obvezno pravo djeluje relativno, odnosno samo između sudionika određenoga obveznopravnoga odnosa, a ne prema trećima. Prema načelu dispozitivnosti, sudionici obvezne odnose slobodno uređuju, a jedino je ograničenje toga načela dopustivost sadržaja obveze. Sudionici obveznopravnoga odnosa mogu taj odnos urediti i drukčije nego što je određeno zakonom, ali ne protivno ustavom utvrđenim načelima društvenoga uređenja, prisilnim propisima i moralu društva. Temeljna su načela obveznoga prava: načelo savjesnosti i poštenja, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo zabrane prouzročenja štete i načelo dužnosti ispunjenja obveze. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni postupati obzirno i s međusobnim povjerenjem, voditi računa o interesima druge strane, surađivati, pružati zaštitu, dosljedno se ponašati i sl.; tim se načelom istodobno zabranjuje zloporaba prava, smanjuje krutost pravnih norma, povećava mogućnost korištenja diskrecijske ocjene sudova i sl. Kroz pojam dobre vjere (bona fides) to je načelo bilo prihvaćeno već u rimskom pravu. Načelo jednake vrijednosti činidaba znači da pri sklapanju dvostranih obveznih ugovora sudionici polaze od toga da se za činidbu druge strane treba ispuniti protučinidba; ono ne vrijedi za jednostrano obvezne ugovore, ali ni za sve dvostrano obvezne ugovore (aleatorne ugovore, javnu prodaju i slučaj kada je viša cijena dana iz osobite naklonosti). Vrijednost činidbe i protučinidbe procjenjuje se prema njihovoj tržišnoj vrijednosti, a dovoljna je približna podudarnost. Ako je to načelo povrijeđeno, može se primijeniti neki od zaštitnih instrumenata, npr. pravila o prekomjernom oštećenju, zelenaškom ugovoru, raskid ili izmjena ugovora zbog promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus), odgovornost za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja, klizna skala, indeksna klauzula i sl. Načelo zabrane prouzročenja štete znači da je svatko dužan suzdržati se od postupka kojim se drugomu može nanijeti šteta, bilo materijalna (stvarna šteta i izmakla dobit), bilo nematerijalna (nanošenje fizičke ili psihičke boli ili straha). Načelo dužnosti ispunjenja obveze izražava se načelom pacta sunt servanda, što znači da ugovore treba izvršavati onako kako je ugovoreno, a ne može se svojevoljno mijenjati ni sadržaj ni način izvršenja ugovora. Ugovor za stranke ima snagu zakona, i ugovorna strana ne može od njega jednostrano odustati bez trpljenja štetnih posljedica. U ispunjenju obveze postupa se s dužnom pozornošću koja ovisi o konkretnom obveznom odnosu (npr. pozornost dobroga gospodarstvenika, pozornost dobroga domaćina). Od načela dužnosti ispunjenja obveze odstupa se u slučajevima kada dužnik ne može ispuniti svoju obvezu zbog događaja za koje ugovorne strane nisu odgovorne (npr. viša sila) ili zbog promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).
