ot, dvadeset i peto slovo glagoljičke i staroćiriličke azbuke, čije ime (ôtъ) ima u staroslavenskom jeziku leksičko značenje prijedloga »od«. Kao i slovo on označuje glas /o/. Iako ne postoji fonološka razlika, oba su se slova zadržala u azbuci zbog čuvanja posebne brojevne vrijednosti; glagoljičko ot označuje i broj 700, a ćiriličko broj 800. Najčešće se pojavljuje u staroslavenskim tekstovima pri pisanju grčkih imena, brojeva, ili kao dio samoga prijedloga ôtъ. U latinicu se najčešće transliterira kao ô. U oba se pisma čuva ishodišni grčki tvorbeni model slova: ćirilička inačica posve slijedi grčku omegu (sljubljena dva o: ω), a glagoljička, uobičajenim oblikovanjem ligatura preklapanjem slovnih oka, suprotstavlja također dva o: (
> Ô). I u ćiriličkim i u obloglagoljičkim je tekstovima starosl. kanona prilično stabilna oblika: Assemanijev evanđelistar (XI. st.): 
, Sinajski euhologij (XI. st.): 
. U hrvatskoglagoljskim tekstovima bitno mijenja oblik, npr. u Grškovićevu odlomku Apostola (XII. st.): 
, u Prvotisku misala iz 1483: 
. Bosanički su tekstovi zadržali naslijeđeni grčki oblik slova.
