Otočac, grad u Lici, 42 km jugoistočno od Senja, odn. 48 km sjeverozapadno od Gospića; 3852 st. (2021). Leži na obali rijeke Gacke, u zapadnome dijelu Gackoga polja (459 m). Barokna župna crkva Presvetoga Trojstva (1684; obnovljena 1774; ima kasnobarokno-klasicističke oltare, propovjedaonicu i krstionicu te nadgrobne ploče iz XVIII. st.), pravoslavna crkva sv. Georgija (XIX. st.), ruševine utvrde Fortica (XVII. st.). Muzej Gacke (osnovan 1997; japodska, etnografska, povijesna zbirka; spomen-zbirka slikara Stojana Aralice), knjižnica (osnovana 1873). Proizvodnja svijeća i lampiona; prerada ovčje vune.
U neposrednoj blizini grada nalaze se japodske gradine na Vinici i Humcu, a tragovi naseljavanja iz doba eneolitičke lasinjske kulture (4350. do 3900. pr. Kr.) pronađeni su u samom Otočcu, u starome gradu, što ga čini najjužnijom točkom rasprostiranja te kulture. Na istom položaju otkriveni su i ostatci rimske prometne infrastrukture; moguće je da je nalaz u vezi s cestom ucrtanom između Avenda (Crkvina–Kompolje) i Arupija (Vital–Prozor) na Tabuli Peutingeriani, a o prometnoj povezanosti svjedoče i ostatci dvaju mitreja iz II–III. st. u neposrednoj blizini ceste Otočac–Gospić. Nalaz zlatne granulirane jednojagodne naušnice iz X–XI. st. u samom gradu, svjedoči, uz nalaze u Prozoru pokraj Otočca, o onodobnoj naseljenosti. Prema mišljenju dijela povjesničara, na današnji grad odnosi se izraz »v Otočci« na Bašćanskoj ploči iz približno 1100., u navodu o benediktinskom pobratimstvu opatije sv. Lucije u Baškoj s opatijom sv. Nikole (Mikule) u Otočcu. Otočac (Odozez) spominje se 1300. u listini kojom je napuljski kralj Karlo II. Anžuvinac potvrdio posjed Gatske županije krčkomu knezu Dujmu Frankapanu. Otočka biskupija utemeljena je 1461., što je dokaz da je Otočac u kasnome srednjem vijeku bio grad (civitas), te je djelovala do 1534. Kralj Matija Korvin priključio je 1469. Gatsku županiju s Otočcem Senjskoj kapetaniji. Nakon osmanskoga zauzeća Like 1527., Otočac je postao važnom pograničnom utvrdom koju je opskrbljivao Senj, a od sredine XVI. st. bio je središte kapetanije u sastavu Vojne krajine. Nakon raseljavanja iz Senja, skupina uskoka naselila se na prostoru Gacke te na brdu iznad Otočca, na mjestu prijašnje utvrde koja prema arheološkim iskapanjima datira s kraja XIII. ili početka XIV. st., između 1619. i 1630. sagradila utvrdu Fortica (koja je, izgubivši nakon XVII. st. svoju obrambenu ulogu, u drugoj polovici XIX. st. sasvim napuštena te se do kraja XX. st. potpuno srušila). Ban Petar Keglević porazio je 1543. nedaleko od Otočca osmansku posadu. U bližoj okolici, kraj Jurjevih stijena blizu Zalužnice, pobijedio je 1663. Petar IV. Zrinski mnogobrojnu vojsku Ali-paše Čengića, koja je provalila iz Bosne. Od 1746. do razvojačenja Vojne krajine 1874. grad je bio sjedište pukovnije, a 1765–87. i vojni komunitet, odnosno trgovište, te su njegovi stanovnici bili oslobođeni vojne službe pa se jače razvijaju obrt i trgovina. Otočac je bio sjedište kotara u Ličko-krbavskoj županiji od 1886. do propasti Austro-Ugarske Monarhije, a na prijelazu iz XIX. u XX. st. i sjedište 79. pješačke pukovnije »Grof Josip Jelačić«. Postupno se od XIX. st. razvijaju i aspekti građanskoga života. General Nikola Maštrović utemeljio je 1844. diletantsko kazalište koje je održavalo predstave na njemačkom i hrvatskom jeziku. Otvaraju se Narodna čitaonica (1873., Hrvatska čitaonica od 1905), Dobrovoljno vatrogasno društvo (1868), Otočka dionička štedionica (1898). Od industrijskih pogona ističu se pivovara (1904) te pilana Dane Katalinića (pretežno se na njezinim temeljima razvija od 1954. otočačka drvna industrija). Za Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, Otočac je u Primorsko-krajiškoj oblasti (1922–29), potom u Savskoj banovini (1929–39) pa u Banovini Hrvatskoj (1939–41). U NDH grad je teritorijalno pripadao Velikoj župi Gacka i Lika. Pošto su Otočac 1943. osvojile partizanske jedinice, neko je vrijeme sjedište Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske, potom i Glavnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. U njem je iste godine započelo prvo zasjedanje ZAVNOH-a, koje je završilo na Plitvicama. Ponovno je u sklopu NDH od početka 1944., kad su ga zauzele njemačke snage, do travnja 1945. Nakon rata se uz drvnu industriju intenzivnije razvijaju tekstilna (tvornica Oteks otvorena 1953., likvidirana 1991), kemijska (Cosmochemia započela s radom 1953., sljednik joj je PC Grupa nastala 2010) i kožna industrija (kožara odnosno Industrija kože Otočac otvorena 1954; prestala s radom 1976). Početkom Domovinskoga rata grad je bio izvrgnut napadima srpskih snaga i JNA, ali je u studenome 1991. deblokiran.
