Parnicki [parn’i'ck’i], Teodor, poljski književnik (Berlin, 5. III. 1908 – Varšava, 5. XII. 1988). Djetinjstvo proveo u Moskvi; od 1920. živio u Harbinu (Mandžurija). Studirao (od 1928) u Lavovu; u časopisima objavljivao kraće proze, studije i književne prikaze. Od 1941. diplomat u poljskom veleposlanstvu u Kujbiševu, potom u Teheranu, Jeruzalemu i Londonu te Meksiku, vrativši se u Poljsku 1967. Autor povijesnih romana o propasti Rimskoga Carstva (Ecije, posljednji Rimljanin – Aecjusz, ostatni Rzymianin, 1937; Kraj »Sloge naroda« – Koniec »Zgody Narodów«, 1955) te o europskoj, osobito poljskoj povijesti od X. do XVII. st. (Srebrni orlovi – Srebrne orły, 1944). Dijelom autobiografsko i književnokritičko djelo jest Podrijetlo književnosti (Rodowód literacki, 1974; prošireno izdanje objavljeno pod naslovom Povijest preoblikovana u književnosti – Historia w literaturę przekuwana, 1980).
