patristika (crkv. lat. patristica, prema lat. pater: otac), razdoblje crkvenih otaca i drugih kršćanskih pisaca od II. do VII/VIII. st.; crkveni nauk u početcima osnivanja i obrane kršćanske vjere, teologije i filozofije. Dijeli se u tri podrazdoblja: doba rasta (od novozavjetnoga doba do Nicejskoga koncila god. 325), doba procvata (od Nicejskoga koncila do Kalcedonskoga koncila god. 451) i doba zastoja (451–636. na Zapadu, 451–749. na Istoku). Otačko razdoblje na Zapadu završava smrću sv. Izidora Seviljskoga (636), a na Istoku smrću sv. Ivana Damaščanskoga (749). Pojedinačni pisci i djela imaju zasebne tematske i vrijednosne nazive: apostolski oci (Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Polikarp iz Smirne i Papija), apologeti (Justin Filozof, Tacijan, Atenagora, Irenej Lionski, Klement Aleksandrijski, Tertulijan i dr.), veliki crkveni naučitelji (istočni: Atanazije, Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski, Grgur Nisenski, Ivan Zlatousti; zapadni: Leon I. Veliki, Augustin, Jeronim, Ambrozije, Grgur I. Veliki); ostali se općenito nazivaju crkvenim ocima ili piscima. Patristika u širem smislu obuhvaća svu starokršćansku literaturu i pisce: apokrife, hagiografe, povjesničare, teološke, filozofske i duhovne pisce, pjesnike, heretičke pisce, anonimna djela i sl.; djela su pisana na grčkom, latinskom i sirskom jeziku. – Patristika je također naziv za teološku granu koja proučava nauk antičkih crkvenih pisaca.