Pavao Pavlović (latinizirano Paulus de Paulo [pạu'lus ~ pạu'lo]), zadarski političar i kroničar (?, oko 1338 – Zadar, 1416). Potomak jedne od najstarijih zadarskih plemićkih obitelji, sin Marina de Paula (Pavlovića) i Magdalene de Qualis. U zadarskim se ispravama spominje od 1358. Istaknuo se u javnim službama i diplomatskoj djelatnosti. Predstavljao je Zadar pred hrvatskom vlastelom, hrvatsko-ugarskim kraljevima i dalmatinskim gradovima. Podržavao je vlast Anžuvinaca u Dalmaciji (Ludovika I. i njegove nasljednike Mariju i Sigismunda). Nakon Sigismundova zatočeništva dao je potporu Ladislavu Napuljskom, a 1402. postao je njegovim odvjetnikom te zakupnikom kraljevske tridesetine i solanâ u Hrvatskoj i Dalmaciji. Od 1379. do 1407. najmanje je 24 puta bio biran za zadarskoga rektora, više od svih zadarskih plemića tog razdoblja. God. 1386. bio je izabran za trogirskoga, 1399. za šibenskog, a 1408. za paškoga kneza. Njegov ljetopis Sjećanja Pavla Pavlovića, zadarskog patricija (Memoriale Pauli de Paulo, patricii Jadrensis), u kojem je osim događaja iz vlastitoga života zabilježio i događaje iz zadarske i hrvatske povijesti od 1371. do 1408., smatra se jednim od najdragocjenijih izvora za to razdoblje.
