Pio XI. (pravo ime Ambrogio Damiano Achille Ratti), papa od 1922 (Desio, 31. V. 1857 – Vatikan, 10. II. 1939). U Sevesu završio studij teologije 1879., u Rimu je iste godine zaređen za svećenika te 1882. doktorirao teologiju na La Sapienzi, kanonsko pravo na Gregoriani i filozofiju na Papinskoj akademiji sv. Tome. Potom je u Milanu predavao u bogosloviji, od 1888. radio je u Ambrozijanskoj knjižnici (kojoj je od 1907. bio prefekt), a u Rimu je od 1912. bio viceprefekt i od 1914. prefekt Vatikanske knjižnice te je objavljivao radove o crkvenoj povijesti. Od 1918. bio je apostolski vizitator u Litvi i Poljskoj te je u Poljskoj, nakon što je ta država obnovila diplomatske odnose sa Svetom stolicom, od 1919. bio nadbiskup i apostolski nuncij. Od 1921. bio je milanski nadbiskup i kardinal, a 6. II. 1922. izabran je za papu. Enciklikom Po tajnom Božjem savjetu (Ubi arcano Dei, 1922) ustanovio je Katoličku akciju te potom naglašavao ulogu laika u Crkvi i kršćana u društvenom i političkom životu, postavivši temelje suvremenoj teologiji laikata. Odbacujući instrumentalizaciju religije, osudio je 1926. Action française, časopis i pokret francuskoga integralnog nacionalizma. Na međunarodnom planu provodio je uspješnu »politiku konkordata«, sklopivši ih s 18 zemalja, a Lateranskim ugovorima (1929) uredio je odnose s Italijom i osigurao potpuni suverenitet Državi Vatikanskoga Grada. Enciklikama se usprotivio progonu Katoličke crkve u Meksiku (1926., 1932., 1937) i Španjolskoj (1933), a na uspon totalitarnih režima u Europi odgovorio je enciklikama protiv fašizma Nemamo potrebe (Non abbiamo bisogno, 1931), protiv nacizma S gorućom brigom (Mit brennender Sorge, 1937) i protiv komunizma Božanskoga Otkupitelja (Divini Redemptoris, 1937). Socijalni nauk Crkve produbio je enciklikom Četrdeseta godina (Quadragesimo anno, 1931) prigodom obljetnice enciklike Novih stvari (Rerum novarum) Lava XIII., a enciklikom Nova opasnost prijeti (Nova impendet, 1929) odgovorio je na svjetsku ekonomsku krizu. Ustanovio je blagdan Krista Kralja (1925), kršćanskom odgoju posvetio encikliku Božanski Učitelj (Divini illius Magistri, 1929), nauk o braku i osudu kontracepcije iznio u enciklici Čedni brak (Casti connubii, 1930), a encikliku Pažljiva skrb (Vigilanti cura, 1936) posvetio je filmu. Nov zamah misijskoj djelatnosti dao je enciklikom O crkvenim pitanjima (Rerum Ecclesiae, 1926) te poticanjem odgoja domaćega klera i povećavanjem broja biskupa u misijskim krajevima. Utemeljio je Vatikanski radio (1931) i Papinsku znanstvenu akademiju (1936). U mladosti strastveni alpinist, 1923. proglasio je sv. Bernarda iz Menthona zaštitnikom planinara i objavio svoje Alpinističke zapise (Scritti alpinistici).
