struka(e): povijest, opća

Plantagenet [plæntæ'ənit], engleska kraljevska dinastija koja je vladala Engleskom u izravnoj liniji od 1154. do 1399., a u pobočnim linijama do 1485. Utemeljio ju je Henrik II., koji je 1154. naslijedio englesko prijestolje preko majke Matilde, kćeri engleskoga kralja Henrika I. Henrik II. je osim Engleskom vladao mnogobrojnim posjedima u Francuskoj: od oca Geoffroia V., grofa od Anjoua, naslijedio je Anjou, Maine, Touraine i Normandiju, ženidbom s Aliénor, kćeri posljednjeg akvitanskog vojvode Guillaumea X., stekao je Vojvodstvo Akvitaniju (koje je obuhvaćalo kasnije povijesne pokrajine Poitou, Périgord, Limousin, Guyenne i Gaskonju), a sam je 1166. zavladao Bretanjom te je sina Geoffroia oženio za Constance, kćer dotadašnjeg bretonskog vojvode Conana IV. Tako je Henrik II. držao više od polovice teritorija današnje Francuske, iako kao vazal francuske krune (što je izazivalo stalne sukobe s francuskim kraljevima), a 1171. osvojio je dijelove istočne irske obale te se proglasio gospodarom Irske. Henrikov sin Rikard I. Lavljeg Srca uspio je zadržati kontrolu nad većinom francuskih posjeda (osim Bretanje koja se ponovno osamostalila već nakon smrti njegova brata Geoffroia 1186), ali je njegov brat Ivan bez Zemlje u ratovima s francuskim kraljem Filipom II. Augustom izgubio gotovo sve te posjede (1204. i 1214), osim jugozapadnih dijelova Akvitanije. Ivanov sin Henrik III. nastavio je polagati pravo na sve francuske posjede do 1259. kada mu je francuski kralj Luj IX. Sveti priznao vlast, kao svome vazalu, nad Vojvodstvom Guyenneom (ranija Akvitanija), koje je obuhvaćalo nešto manje područje nego stoljeće ranije, a on se odrekao drugih pretenzija. Njegov sin Eduard I. osvojio je Wales (1282–84), a nakratko i dijelove Škotske (1296) te se potkraj XIII. st. borio protiv francuskoga kralja Filipa IV. Lijepoga oko posjeda Plantageneta u Francuskoj, koji su do 1328. svedeni na obalno područje Guyenne. Nakon Eduarda I. vladali su njegov sin Eduard II. te unuk Eduard III. koji je, pošto je francuski kralj Filip VI. upao 1337. u Guyenne, istaknuo svoje pravo na francusku krunu (kao unuk po majci Filipa IV. Lijepoga) što je bio povod izbijanja Stogodišnjega rata. Mirom u Brétignyju 1360. Eduard je samostalno zavladao gotovo cijelom nekadašnjom Akvitanijom, a dobio je i Calais, iako je većina tih dobitaka izgubljena do 1380. Eduardov unuk i nasljednik Rikard II. bio je posljednji vladar u izravnoj liniji. Nakon njega vladali su kraljevi iz pobočnog ogranka Lancaster, Henrik IV. (sin Johna od Gaunta, četvrtoga sina Eduarda III., a po majčinoj liniji potomak mlađega sina Henrika III. Edmunda Grbavca), Henrik V. koji je u ponovnim sukobima s francuskom krunom osvojio Normandiju i velike dijelove sjeverne Francuske, postao regent Francuskoga Kraljevstva te ugovorom u Troyesu 1420. osigurao nasljedstvo francuske krune i Henrik VI. za vladavine kojega su izgubljeni svi teritoriji u Francuskoj (osim Calaisa) te je izbio Rat dviju ruža, prijestolonasljedni sukob između Lancastera i drugoga pobočnog ogranka York (Richard, vojvoda od Yorka koji je 1460. zatražio englesku krunu bio je po majci praunuk drugoga sina Eduarda III. Lionela, a po očevoj liniji unuk Edmunda, petoga sina Eduarda III.), kraljevi koje su bili Eduard IV., Eduard V. i Rikard III. Smrću potonjega 1485. u bitki kraj Boswortha u kojoj je pobijedio Henrik VII., utemeljitelj nove dinastije Tudor (koji je ujedno bio baštinik prava Lancastera), okončana je vladavina Plantageneta. U muškoj su liniji Plantageneti izumrli 1499. pogubljenjem Edwarda, grofa od Warwicka, sina Georgea, vojvode od Clarencea, brata Eduarda IV. i Rikarda III.

Ime dinastije nastalo je naknadno, prema nadimku Geoffroia V., koji ga je navodno stekao jer je na šeširu nosio žute cvjetove biljke brnistre (franc. plante genêt). Nadimak Plantagenet kao obiteljsko ime prvi je uporabio Richard, vojvoda od Yorka da bi istaknuo svoje pravo na englesko prijestolje. Ni kraljevi u izravnoj liniji ni kraljevi iz ogranka Lancastera nisu rabili nikakvo dinastijsko ime (tijekom Rata dviju ruža kraljevi iz sukobljenih ogranaka počeli su rabiti nazive ogranaka kao dinastijske), a naziv Plantagenet se za dinastiju počeo učestalo rabiti tek tijekom XVII. st. Prva tri vladara, Henrika II. i njegove sinove Rikarda I. Lavljeg Srca i Ivana Bez Zemlje, neki historiografi drže predstavnicima zasebne kraljevske kuće Anjou (tako nazvane prema Henrikovu podrijetlu iz istoimene grofovske dinastije), a područja kojima su vladali nazivala su se od kraja XIX. st., napose u popularnoj engleskoj historiografiji, »Anžuvinskim carstvom« (engl. Angevin Empire), iako ta područja nisu tvorila jedinstvenu državu u skladu s čim većina suvremenih historiografa rabi za njih naziv »plantagenetski prostori« (franc. espace Plantagenêt). Kako je tijekom vladavine Ivana Bez Zemlje dinastija ostala bez većine francuskih feuda, uključujući i sam Anjou, dio historiografa smatra Ivanova sina Henrika III. prvim vladarom dinastije Plantagenet.

Kraljevi iz dinastije Plantagenet likovi su u mnogobrojnim književnim djelima (npr. o odmetniku Robinu Hoodu, u Shakespeareovim »kraljevskim dramama«) te filmovima i televizijskim serijama.

Citiranje:

Plantagenet. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 15.4.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/plantagenet>.