poluvokal (polusamoglasnik).
1. U antičkoj gramatici, naziv (grč. ἡμίφωνος, lat. semivocalis) za suglasnike koji se mogu izgovoriti bez pomoćnoga samoglasnika (l, m, n, r, s).
2. U lingvistici i fonetici, glas oblikovan kao samoglasnik koji u slogu igra ulogu suglasnika. Poluvokali se katkad smatraju neslogovnim, neslogotvornim samoglasnicima (pa se bilježe kao i odgovarajući vokali [i, u, e, o] ili pak kao vokali kojima je potpisan polukružić okrenut dolje [, , e̯, o̯]). U engl. jeziku to su primjerice glasovi [y] i [w]. U mnogim jezicima poluvokali se pojavljuju kao slabiji članovi dvoglasa (diftonga). Neki lingvisti poluvokale razlikuju od polukonsonanata, glasova koji stoje na početku sloga ispred vokala, tj. ispred vokalske jezgre sloga (obično se bilježe [j], [ɥ], [w]). Poluvokalima pak smatraju glasovne tvorbe iza vokala, tj. iza vokalske jezgre sloga (tada se obično bilježe [], [] s polukružićem ispod slova za vokal, ili pak i bez njega); u prvom bi slučaju slušni dojam bio bliže šumu, a u drugom bliže rezonanciji. Kako je takve impresionističke razlike teško dokazati (pogotovu kao konstantne značajke jedinica), danas se radije rabe nazivi glajd (engl. glide) ili aproksimant (franc. approximante) koji istodobno pokrivaju značenje i polukonsonanta i poluvokala.
