Preradović, Petar, hrvatski pjesnik (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. III. 1818 – Fahrafeld, Austrija, 18. VIII. 1872). Otac mu je bio austrijski podčasnik pa ga je majka, nakon očeve smrti (1828), poslala 1830. u Vojničku akademiju u Bečko Novo Mjesto, koju je završio 1838. Kao časnik službovao je u Milanu, Zadru, Zagrebu, Cremoni, Beču i drugim mjestima Habsburške Monarhije, a sudjelovao je u gotovo svim tadašnjim ratnim pohodima austrijske vojske. Karijeru je završio u činu generala, a početkom 1850-ih bio je pobočnik bana J. Jelačića. Pjesme je počeo pisati na njemačkom jeziku, za vrijeme školovanja (Požar u Novom Mjestu – Der Brand von Neustadt, 1834). S preporodnim idejama upoznao ga je I. Kukuljević Sakcinski 1840., a za boravka u Veneciji 1843. napisao je svoju prvu hrvatsku pjesmu (Poslanica Špiri Dimitroviću). Nakon premještaja u Zadar priključio se krugu oko A. Kuzmanića i 1844. u prvom broju Zore dalmatinske objavio budnicu Zora puca. Dobar prijam prvih pjesama učvrstio ga je u odluci da postane hrvatskim piscem, premda je bio nezadovoljan svojim znanjem materinskoga jezika.
Kao mladi pjesnik na njemačkom jeziku (Prošlost – Vergangenheit; Sadašnjost – Gegenwart; Budućnost – Zukunft; Portret razbojnika – Das Porträt des Banditen) Preradović se profilirao na predromantičkim i romantičkim uzorima (J. W. Goethe, F. Schiller, G. G. Byron). Njemačka poezija ispunjena je motivima čežnje i idealima »srca«, a okušao se i u baladnoj formi s egzotičnom tematikom (Djevojka uskokinja – Das Uskoken-Mädchen). Iz ranoga razdoblja potječe i jedan dio Preradovićeva ljubavnoga kanconijera Pjesme Lini (Lina-Lieder), dovršen oko 1850.
Druga faza stvaralaštva i prijelaz na hrvatski idiom iz zbirke Prvenci (1846) ujedno je i postupni prelazak na jednostavniju poetiku, pri čem romantički individualizam i »svjetsku bol« nadomještaju kolektivni ideali predočeni budničkom i didaktičnom lirikom (Pjesma suncu, Braća, Djed i unuk) ili stilizacijama folklorne poezije (Primorske pjesmice). Drugi dio lirskog opusa čine domoljubne ili intimističke tužaljke (Žalostinke, Miruj, miruj srce moje, Putnik). Nakon premještaja u Zagreb objavio je zbirku Nove pjesme (1851), koju kritika uglavnom smatra kreativnim padom s obzirom na prijašnju liriku. Premda je načelno ostao na istim poetičkim polazištima, u Novim pjesmama pesimističniji je i sklon fatalizmu (Moja lađa, Crni dan, Nada). Izmijenjene okolnosti i slabljenje preporodnoga zanosa doveli su do gubitka povjerenja u društvenu funkciju poezije i vezu između pjesnika i zajednice (Pjesnikova kob, Slijepac Marko). Iz toga razdoblja potječe i Preradovićeva jedina drama Kraljević Marko, pisana 1847–48. i djelomično objavljena u Nevenu 1852. Razdijeljena u 22 prizora, pisana stihom i prozom, pod utjecajem Goetheova Fausta i Mickiewiczeva Dušnoga dana, drama oscilira između romantičke fantastike, pučkih vjerovanja i didaktičnih teza o narodnom prosvjetljenju i južnoslavenskom (»ilirskom«) jedinstvu.
Treća, završna faza obilježena je pjesnikovim svjetonazorskim zaokretom prema religiozno-spiritualnomu misticizmu i priklanjanju duljim, narativnim sastavima, među kojima su Pustinjak i Lopudska sirotica ostali nedovršeni. U najpoznatijim pjesničkim pripovijestima (Zmija, Mujezin) orijentalni imaginarij iskorišten je kao podloga za izvođenje općenitijih životnih pogleda s jasno izraženim pesimističnim porukama. Najambicioznije je djelo iz toga razdoblja religiozni deseterački spjev Prvi ljudi (Leptir, 1862) u četiri pjevanja. Neortodoksno se služeći kršćanskim mitom o stvaranju čovjeka kao alegorijom, Preradović je iznio svoje mističko-spiritualno naučavanje o ljubavi i milosrđu kao putu čovjekova uzdizanja do transcendencije. Na sličnim svjetonazorskim pretpostavkama, a pod utjecajem ideja J. G. Herdera i J. Kollára, počivaju i Preradovićeve pjesme koje ispovijedaju metafizičku vjeru u slavensku svjetskopovijesnu misiju (Slavjanstvu, 1865; Zvanje Slavjanstva, 1869).
Obogativši domaće pjesništvo nizom žanrova i oblika, Preradović je bio izrazito cijenjen pjesnik u svoje doba. Cijelo XIX. stoljeće, uz I. Mažuranića i S. Vraza, bio je neprijeporno središte hrvatskoga književnoga kanona, sa statusom nacionalnog barda. U XX. stoljeću javili su se i kritičniji sudovi o njegovu djelu, ali se i danas ubraja u najznačajnije pjesnike hrvatskog romantizma.
