principi logičnoga mišljenja, temeljne i najopćenitije formalne pretpostavke, uvjeti, odn. norme ispravnog i razložitoga mišljenja. Na osnovi tih načela odvija se logički ispravan misaoni proces, pa im svako mišljenje, bez obzira na sadržaj, mora udovoljiti da bi moglo zadobiti oznaku formalne valjanosti i dignitet logičnosti. – Formalna je logika utvrdila četiri elementarna principa logičnoga mišljenja. Princip identičnosti (principium identitatis) zahtijeva da svaka misao tijekom misaonoga procesa ostane sa sobom identična (simbolički se taj princip izražava formulom A = A). Princip proturječnosti (principium contradictionis) izražen je simbolički formulom A nije ne-A, a utvrđuje da jedan predmet ne može biti istodobno i ono što jest i svoja suprotnost, da od dvaju sudova u kojima se istomu subjektu pridaje i odriče jedan predikat jedan ne može biti ispravan, odn. da se »jednomu subjektu ne može pridati predikat koji mu proturječi« (I. Kant). Princip isključenja trećega (principium exclusi tertii sive medii) iskazuje tvrdnju da od dvaju kontradiktornih sudova jedan mora biti istinit a drugi neistinit, te ne postoji mogućnost trećega (tertium non datur). Princip dovoljnoga razloga (principium rationis sufficientis) izriče postulat da svaki sud mora imati dovoljan razlog na osnovi kojega se uopće može tvrditi. – U povijesti logike često su se javljala i osporavanja valjanosti tih principa, bilo nekog od njih, bilo u cjelini. Najvjerojatnije je već Kratil upozorio na nemogućnost zahtjeva identičnosti pa s tim u vezi i načela proturječnosti. No dok je većina logičara svoju kritiku motivirala zahtjevom strože primjene istih principa, G. W. F. Hegel ih osporava sa stajališta njihove formalističke ograničenosti i neprimjenljivosti na svu zbiljsku složenost kretanja, dijalektičkoga suprotstavljanja i neprekidne mijene prirode i povijesti. Ontološki zasnivajući svoju logiku na tezi o identitetu mišljenja i bitka, Hegel smatra da ni principi mišljenja ne mogu biti lišeni sadržaja o onome što misle te da zato moraju biti zamijenjeni dijalektičkim zakonomjernostima jedinstva proturječnosti, negacije negacije i dr., koji su jedini primjereni samoj stvarnosti. Tako pokazuje kako princip dovoljnoga razloga u klas. logici nije ničim zasnovan i dokazan, jer »ono što klasična logika zove dovoljnim razlogom nije ništa drugo nego razlog uopće koji je sam sebi potpuno nedovoljan«. Princip isključenja trećega stav je određenoga razloga koji hoće od sebe odbaciti proturječnost; međutim, dok to čini, sam u nju pada. »,A’ treba biti ili +A’ ili –A’, ali je samim tim izrečeno ono treće, tj. A’«.
