privid, u filozofiji, za razliku od zbiljnosti i pojave, posebna vrsta osjetne obmane kojom zamjedbeni subjekt stječe dojam zbiljskoga postojanja onoga što se priviđa. Javlja se najprije kao osjetilni privid, ako zamjedba pokazuje predmet drugačijim nego što on doista jest. Logički privid nastaje brkanjem pojmova. Filoz. problem razlikovanja privida i zbilje karakterističan je za starogrč. filozofiju. U kozmologijskom (prirodnofilozofijskom) razdoblju grč. filozofije prividan je svijet nastajanja i propadanja prema istinskomu svijetu prapočela (ἀρχή). Prapočelo se zamišlja kao postojana tvarna podloga (u Talesa – voda, u Anaksimena – zrak) svih zbivanja u prirodi. Demokrit je stvorio spoznajnoteorijski pojam fenomena koji označuje privid, dojam što ga u čovjeku proizvode objektivno postojeća atomska zbivanja. Prije Demokrita elejska je filoz. škola (Parmenid) – na temelju opažanja o prolaznosti, nesuvislosti i nepouzdanosti osjetnih opažaja – proglasila prividnim svijet prirode i cjelokupnoga kretanja, koji je suprotan nepokretnom i vječnomu bitku. Idealistički orijentirane filozofije često proglašuju prividnim vidljivi svijet materijalnih oblika i zbivanja prema svijetu logičkih likova koji su preneseni u ontičko područje: pitagorovska (brojni odnosi kao pravi bitak) i platonska varijanta (ideje kao pravi bitak). Prema Aristotelu prividno je ono što je logički nedovršeno-potencijalno, što još nije ostvarilo svoj umni lik (εἶδος, μορφή, ἐντελέχεια). Aristotel svodi oprjeku između prividnosti (alogičnosti) i zbilje na različitost logičke visine (logičke hijerarhijske ljestvice) s koje se stvari promatraju. – Prema Kantu, prividno je ono što se nužno zamišlja (metafizičke ideje duše, svijeta i boga), ali se ne može spoznati jer prelazi granice iskustva (transcendentalni privid). Antiteza između privida i istinskoga bitka prelazi poslije u problem odnosa između pojavnog i noumenalnoga svijeta, a pojam privida u kasnijoj filozofiji (osobito nakon Hegelovih teza o biti koja se uvijek pojavljuje) nema više temeljno značenje za opću spoznajno-teorijsku i ontološku orijentaciju kao što ga je imao u antici.
