struka(e):

prorok (lat. propheta, grč. προφήτης, hebr. nābī, arap. nabī), u religijskoj znanosti, tip objavitelja svetoga ili božanskoga. Već u najranijim religijskim stadijima razvijali su se različiti oblici proricanja. Proroci su poznati na Istoku (Mezopotamija, Palestina) već u II. tisućljeću pr. Kr., a nakon toga se mudraci i vidioci javljaju na bogoštovnim mjestima i dvorovima (→ nabi). Od V. st. pr. Kr. u Grčkoj se prorocima nazivaju osobe koje izgovaraju sadržaje i naloge dobivene od božanstava. Često su proroci institucionalizirani ili identični sa svećeničkim staležom, a gdjegdje nastupaju kao religijski i društveni reformatori i u sukobu su s institucionaliziranim svećenstvom (→ zarathuštra).

Osobitu ulogu proroci imaju u monoteističkim objavljenim religijama, gdje je prorok osoba preko koje se zbiva objava i poruka osobnoga i transcendentnoga Boga. U Starom zavjetu razlikuje se dvanaest velikih i dvanaest malih proroka. Bilo je i proroka čije knjige nisu sačuvane. O nekima od njih saznaje se iz drugih biblijskih spisa, a o drugima pak ništa nije poznato. Proroci čija su djela sačuvana nazivaju se »proroci-pisci«. Razlikovanje »velikih« od »malih« proroka oslanja se samo na opseg sačuvanih djela, a ne na njihovo značenje. Proroštvo je pokret, a ne zbroj nekolicine velikih ljudi. Klasično doba proročkoga pokreta bilo je VIII. i VII. st. pr. Kr. (Amos, Hošea, Izaija, Jeremija). Međutim, velikih proroka bilo je i izvan toga doba, npr. u babilonskom sužanjstvu (Ezekijel) ili nakon toga (Deuteroizaija). – U kršćanskim zajednicama postojala je i služba proroka, a i samo Isusovo navještenje ima obilježja proročke biblijske struje. U kršćanstvu je proroštvo milosni dar (karizma). – U islamu prorok je Božji poslanik (Ibrahim, Musa, Isa); Muhamed je konačni i posljednji Božji poslanik.

Citiranje:

prorok. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 24.2.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/prorok>.