pufer (njem. Puffer) (puferska ili tamponska otopina), otopina kojoj se može dodati manja količina vodikovih (H+) ili hidroksidnih (OH–) iona (u obliku jake kiseline ili jake lužine), a da se kiselost, odn. lužnatost, tj. pH-vrijednost otopine, znatno ne promijeni. Takva se otopina sastoji od smjese slabe kiseline i njezine soli, ili od smjese slabe baze i njezine soli. Doda li se u prvu otopinu, npr. u smjesu octene kiseline (CH3COOH) i natrijeva acetata (CH3COONa), neka jaka kiselina (npr. HCl), ona će reagirati s acetatom, stvarajući neutralnu sol (NaCl) i octenu kiselinu:
HCl + CH3COONa → NaCl + CH3COOH,
te time povećati količinu slabe kiseline koja disocijacijom ionako daje malo vodikovih iona. Zato se kiselost otopine neće znatno promijeniti. Obratno, doda li se u takvu otopinu neka jaka lužina, npr. natrijeva (NaOH), ona će reagirati s octenom kiselinom, pri čem će nastati voda i natrijev acetat:
NaOH + CH3COOH → H2O + CH3COONa,
pa se ni lužnatost otopine neće znatno promijeniti. Isto vrijedi i za smjesu slabe baze i njezine soli.
U ljudskom tijelu pH-vrijednost tjelesnih tekućina (krv, limfa) mora radi nesmetana odvijanja izmjene tvari biti unutar vrlo tijesnih granica (oko 7,4), a to se postiže puferskim sustavima, od kojih je najvažniji onaj s ugljičnom kiselinom i natrijevim i kalijevim hidrogenkarbonatom. Puferi u tlu važni su i za rast biljaka, u laboratorijskom radu za pripremu otopina s poznatim i stabilnim pH-vrijednostima, u medicini (npr. u intravenoznim injekcijama) i u mnogim industrijskim postupcima (u bojadisarstvu, fermentacijskim procesima i proizvodnji hrane). (→ pH)