struka(e): povijest, hrvatska
vidi još:  Krležijana
Rački, Franjo
hrvatski povjesničar, jezikoslovac, publicist i političar
Rođen(a): Fužine, 25. XI. 1828.
Umr(la)o: Zagreb, 13. II. 1894.
ilustracija
RAČKI, Franjo

Rački, Franjo, hrvatski povjesničar, jezikoslovac, publicist i političar (Fužine, 25. XI. 1828Zagreb, 13. II. 1894). Studirao je teologiju u Beču 1849–52., a zatim se zaredio u Senju. U Beču je potom studirao matematiku i fiziku (1852–53) te usavršavao teologiju, 1855. bio je promoviran u doktora teologije. Od jeseni iste godine radio je kao profesor crkvene povijesti i kanonskog prava u senjskom sjemeništu te se počeo baviti nacionalnom poviješću. Prvi njegovi radovi bili su teološko-filozofskog karaktera, a objavljivani su u Katoličkom listu zagrebačkom (1849–55). Prilogom Pokus narodno-lučbenog nazivlja, objavljenim u Kolu 1853., pridonio je usavršavanju hrvatskog jezika u otporu germanizaciji. Na preporuku senjskoga biskupa M. Ožegovića, I. Kukuljevića i J. J. Strossmayera, 1857. bio je upućen u Rim, gdje je obnašao dužnost kanonika hrvatskog Zavoda sv. Jeronima. Do 1860. usavršavao se iz pomoćnih povijesnih znanosti, osobito latinske paleografije i diplomatike, te istraživao građu vezanu uz povijest Hrvatske u arhivima u Rimu i Napulju. Za boravka u Rimu nastavio se baviti prije započetim istraživanjem o djelatnosti sv. Ćirila i Metoda, problematikom patarena i bogumila te objavljivanjem i tumačenjem najranijih pisanih izvora za hrvatsku povijest. Nakon povratka u Zagreb potkraj 1860., uključio se u politički život Hrvatske. Sa Strossmayerom je utemeljio Narodnu stranku, a u stranačkom listu Pozor (poslije Obzor) objavio je više tekstova, među kojima i Jugoslovjenstvo (1860), programski politički tekst te stranke. Tijekom 1860-ih u povijesnom se istraživanju posebice bavio tzv. istočnim pitanjem, prije svega pitanjem oslobođenja balkanskih slavenskih naroda od osmanske vlasti, a potom i odnosa Hrvatske i BiH te odnosa Hrvatske sa Srbijom i Bugarskom. Ujedno ga je zaokupljala ideja slavenske uzajamnosti pri čem je veliku nadu polagao u vodstvo carske Rusije. S obzirom na pitanje odnosa kršćanskih Crkava, jednako je kao i Strossmayer smatrao da su upravo Slaveni sudbinski predodređeni da povedu ujedinjenje pravoslavaca i katolika. Godine 1861., 1868. i 1872. bio je biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Na zasjedanju sabora u svibnju 1861., na kojem je zatraženo ujedinjenje povijesnih jedinica Trojedne Kraljevine, cjelovito je oblikovao hrvatsku državnopravnu ideologiju utemeljenu na povijesnim argumentima. S M. Mrazovićem i Strossmayerom 1880. osnovao je Neodvisnu narodnu stranku, program koje je bio revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe i uspostava potpune autonomije Hrvatske, Dalmacije i Rijeke u sastavu Ugarske. Osim političke djelatnosti posvetio se i reformi školstva u Hrvatskoj, a 1863. bio je postavljen za glavnoga školskog nadzornika. U suradnji s V. Jagićem utemeljio je 1864. povijesno-jezični časopis Književnik, u kojem su tekstove objavljivali ugledni hrvatski intelektualci. Nakon osnutka Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) 1866., bio je izabran za njezina prvoga predsjednika te je tu dužnost obnašao sljedećih dvadeset godina. Na njegovu je inicijativu bilo pokrenuto izdavanje nekoliko značajnih publikacija JAZU: 1867. počeli su izlaziti Rad i Ljetopis, a 1869. Starine; Rački je od početka bio njihov stalni suradnik. Sudjelovao je i u pokretanju izdanja JAZU, u kojima je tiskana građa važna za povijest, znanost, kulturu i umjetnost hrvatskog naroda. Tako je 1868. pokrenuta edicija Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (MSHSM), 1869. Stari pisci hrvatski, a 1877. Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium (MHJSM). Od 1867. do 1872. bio je predsjednik odbora za književni rad Matice hrvatske. Godine 1876. bio je postavljen za đakovačkoga, a 1877. za zagrebačkoga kanonika. Kao predsjednik JAZU odsudno je utjecao na utemeljenje Strossmayerove galerije u Zagrebu (1884). Iste je godine, nakon poziva za sudjelovanje na kongresu ruskih arheologa u Odesi, boravio u više gradova Poljske, Bjelorusije, Ukrajine i Rusije, o čem je napisao putopis objavljen u Viencu (1886–87). Godine 1893. novčano je pomogao osnivanje istarske Družbe sv. Ćirila i Metoda, zadaća koje je bila osnutak hrvatskih škola u Istri. Značajnija djela: Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda slovjenskih apoštolov (1859), Pismo slovjensko (1861), Bogomili i Patareni (1870), Izprave o uroti bana P. Zrinskoga i kneza Kr. Frankopana (1873), Borba južnih Slavena za državnu neodvisnost u XI. vieku (1875), Isprave iz najstarije hrvatske prošlosti (Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, u: MSHSM, sv. VIII, 1877), Scriptores rerum chroaticarum: pred XII. stoljećem (1880), Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljišni obseg i narod (1881), Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća (1894).

Citiranje:

Rački, Franjo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 24.7.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/racki-franjo>.