radijacijska kemija, dio nuklearne kemije koji istražuje fizikalno-kemijske promjene nastale kao posljedica apsorpcije ionizirajućega zračenja u tvari. Ionizirajuće zračenje može se sastojati od visokoenergetskih elektromagnetskih valova ili od snopova ubrzanih čestica. Mehanizmi predaje energije s tih dvaju oblika zračenja na tvar bitno se razlikuju. Zajednički je primarni događaj u tom procesu prijenos energije zračenja na atome ili molekule, a posljedica apsorpcije je ionizacija. Nakon početne ionizacije oslobođeni primarni brzi elektroni kreću se kroz tvar i uzrokuju daljnju, sekundarnu ionizaciju i uzbudu. Tako duž traga njihova putovanja nastaju drugi elektroni, ioni, uzbuđene molekule i slobodni radikali. Te čestice reagiraju dalje međusobno i s molekulama sredine, stvarajući stabilne produkte.
Radijacijska tehnologija izravna je industrijska primjena radijacijske kemije, a čine ju operacije i procesi kojima se materijali ili proizvodi namjerno izlažu djelovanju ionizirajućega zračenja radi postizanja njihove nove kvalitete ili radi sinteze novih tvari. Ovisno o vrsti materijala, nova kvaliteta posljedica je kemijskog ili biološkog učinka zračenja. Od kemijskih su procesa važni radijacijska polimerizacija i radijacijska modifikacija polimera (umrežavanje, prekid kemijske veze, promjena stupnja nezasićenosti), a biološki učinak zračenja, tj. njegovo biocidno djelovanje, osnova je radijacijske sterilizacije medicinske opreme i farmaceutika te primjene zračenja u očuvanju trajnosti prehrambenih proizvoda i poboljšanja zdravstvene ispravnosti namirnica.
