Ramanov efekt (Ramanovo raspršenje) (po Chandrasekhari Venkati Ramanu), u osnovi neelastično, nekoherentno raspršenje svjetlosti na molekulama tvari, tj. promjena energije malenoga dijela fotona pri neelastičnom raspršenju svjetlosti zbog međudjelovanja s molekulama. Tu je pojavu teorijski predvidio Adolf Smekal (1923), a Raman eksperimentalno potvrdio (1928).
Ako na materijal pada snop vidljive, monokromatske, obično laserske svjetlosti, u raspršenoj se svjetlosti, osim upadne frekvencije (za elastično raspršenje), opaža niz novih spektralnih linija nastalih neelastičnim raspršenjem (→ ramanova spektroskopija). Promjene frekvencija upadne svjetlosti tih linija jednake su frekvencijama apsorpcijskih vrpca u infracrvenom spektru toga materijala i odgovaraju, dakle, energetskim stanjima promatrane molekule, odnosno kristala. Postoje dvije vrste Ramanova raspršenja: a) foton pobuđuje molekularne vibracije ili molekularne rotacije i gubi energiju te je frekvencija raspršene svjetlosti niža od frekvencije upadne svjetlosti i b) foton preuzima energiju pobuđene molekule te je frekvencija raspršene svjetlost viša od frekvencije upadne svjetlosti.
Ramanov efekt primjenjuje se u kemijskoj analizi tvari, istraživanju kristalne strukture materijala (npr. grafena i nanostruktura), astronomiji (npr. proučavanju kemijskoga sastava atmosfera ekstrasolarnih planeta).
