Reljić, Radomir, srpski slikar (Skoplje, 18. VII. 1938 – Beograd, XI. 2006). Diplomirao je 1961 (Zoran Petrović) te završio specijalku 1963 (Zora Petrović i Milo Milunović) na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu (od 1973. Fakultet likovnih umetnosti), gdje je radio od 1971; 1988–98. kao redoviti profesor.
Stvarajući u ulju i grafici, izgradio je figurativni jezik, kojim je oblikovao sugestivni predmetni svijet prožet ironijom, groteskom i tragičnim humorom (ciklus Mitološki rječnik, 1969). Crpeći motive, simbole i metafore, iz svojih emotivnih stanja, dojmova i sjećanja ili pak mitologije i literature, »prepletao« ih je u višeznačne cjeline, »narativne« prizore, stvarajući neobične vizije (Atomizirani samuraj, 1962–63., Homo volans, 1965. i Muzička žrtva, 1966., MSUB; Granata u tvojim plavim očima i Gospođa upisanog i čarnog rinocerosa, 1968., Dvoglavi kentaur, 1972., Voland, profesor crne magije, 1975.), u kojima se iza naoko nevinoga maštanja krije ozbiljnost lucidnog opserviranja.
Istodobno snoliki prizori prožimanja i preobrazba bića i stvari, osobito u crtežu, odraz su doživljaja stvarnosti kao iluzije prolaznosti (Krilati duh, 1963., Bijeli anđeo, 1965., I tu se, potom, gase u pepeo umorne zore, 1975).
Potkraj 1970-ih prizor često počinje svoditi na niz simbola nalik rebusima (Zrak, 1979., Zbirka čuda, 1980., Studija rebusa I, 1988.) te slikati »naiviziranim« ekspresionizmom (Jutro pravog Don Kihota, 1978., Putovanje na Kiteru, 1989–91., Zastave i Millenium, 2002).
Izlagao je samostalno 1961. u Beogradu, 1963. u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, 1966. u Firenci, 1967. u Salonu MSUB-a, 1981. u Ženevi, 1996. u Galeriji SANU-a u Beogradu (retrospektiva). Prvonagrađen je na Trijenalu jugoslavenske umjetnosti 1967. Od 1997. bio je redoviti član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Izradio je ilustracije u knjigama Danila Kiša (1968), Walta Whitmana (1974), Branimira Šćepanovića (1977), Thomasa Stearnsa Eliota (1978), Svetislava Basare (1987) i dr. Bavio se i scenografijom.
