struka(e): klasične književnosti

rimska književnost, u hrvatskoj tradiciji, naziv za književnost na latinskom jeziku u antici. Književnost se u Rimu u pisanom obliku javila razmjerno kasno, nekoliko stoljeća nakon uspostave državne zajednice. Za vrijeme Prvoga punskoga rata (264. do 241. pr. Kr.), u tijesnom dodiru sa stanovništvom južne Italije, Rimljani su prvi put imali priliku podrobnije se upoznati s popularnim grčkim književnim oblicima, ponajprije dramskima. Zahvaljujući tako pobuđenomu zanimanju, edili su 240. pr. Kr. od grčkog oslobođenika iz Tarenta, Livija Andronika, za svetkovinu Ludi Romani naručili prijevod jedne grčke komedije i jedne tragedije; taj datum Rimljani su držali simboličnim početkom svoje književnosti.

Odnos rimske književnosti prema grčkoj često je problematiziran u novovjekovnoj književnoj historiografiji i kritici. Od romantizma naovamo iz perspektive tzv. estetike izvornosti nerijetko je isticana imitativnost kao bitno obilježje rimske književnosti pa se u najodbojnijim procjenama govorilo i o epigonstvu. Neosporno je da se u rimskoj književnosti zatječu mnogobrojne teme i motivi, a i cjeloviti metrički i žanrovski obrasci potekli iz grčke književnosti. No u rimskoj književnosti značajnu je ulogu imala i autohtona tradicija. Neki usmenoknjiževni oblici poznati su opisno ili po potonjim, literariziranim inačicama (obredne pjesme, tužbalice, rugalice, nadgrobnice, atelana). O domaćoj pjesničkoj produkciji uvjerljivo svjedoči saturnijski stih. Neki su žanrovi prvi put posvjedočeni u Rimu (satira, stihovana poslanica), a neki su u velikoj mjeri bili inovirani (ljubavna elegija, tzv. komični roman). Na zavičajnu tradiciju upućuju i mikrostilski detalji, kao što je visoka učestalost asonancija i aliteracija u stihu, za kakvu nema potvrda u grčkoj književnosti.

Među različitim periodizacijskim prijedlozima ističe se četveročlana podjela, u kojoj se tradicionalno isprepleću unutarknjiževni i politički kriteriji. U njoj se razlikuju: pretklasično ili arhajsko razdoblje (240. do 80. pr. Kr.); tzv. zlatni vijek (80. pr. Kr. do 14), s dvama odsječcima (Ciceronovo doba: 80. do 30. pr. Kr.; Augustovo doba: 30. pr. Kr. do 14); tzv. srebrni vijek (razdoblje ranoga carstva, 14–117); razdoblje kasnoga carstva (»stoljeća propadanja«, 117–476., odnosno 524).

Pretklasično ili arhajsko razdoblje

Najstariji poznati rimski pisac jest Apije Klaudije Slijepi, autor jednoga govora i zbirke stihovanih izreka. Livije Andronik prerađivao je grčke tragedije i komedije i u saturnijskom stihu prevodio Homerovu »Odiseju«. Nevije je pokazivao više sklonosti za preradbu grčkih komedija nego tragedija, ali je stvorio nacionalnu rimsku tragediju (→ praetexta, fabula). U epu »Punski rat« povezao je legendarnu i suvremenu rimsku povijest. Enije je prerađivao grčke tragedije, osobito Euripidove, objavljivao djela filozofskog sadržaja prema grčkim uzorima, a u epu »Anali« prvi se od rimskih pjesnika koristio heksametrom, koji je od tada postao isključivi stih rimske epike. Žanrovski je specijalist bio Plaut, koji se posvetio samo komediji (21 očuvana), adaptirajući uglavnom predloške tzv. nove atičke komedije (→ palliata, fabula). U usporedbi s izvornicima njegove se komedije odlikuju snažnijom, katkad i vulgarnijom komikom, pjevanim dionicama i bogatom glazbenom pratnjom; težnja da se iz pojedinačnoga prizora izvuče što više komičkih efekata ponekad ide na štetu koherentnosti radnje. Komediograf Terencije tješnje se pridržavao grčkih uzora (svih 6 sačuvanih komedija ima grčke naslove), ali se u prolozima polemički obračunavao s književnim protivnicima; pripadao je književnome krugu Scipiona Mlađega, koji je u Rimu promicao grčku kulturu. Popularnost su uživale i komedije sa sadržajem iz rimskog života (→ togata, fabula); glavni su predstavnici bili Afranije i Titinije. Enijev rad na preradbama grč. tragedije nastavili su njegov nećak Pakuvije te Akcije, kojega su mnogi držali najvećim rimskim tragičkim pjesnikom. Historiografija je u Rimu započela potkraj III. st. pr. Kr. radom analista koji su prikazivali rimsku povijest od mitskih početaka do svojega doba, godinu po godinu. Stariji analisti (npr. Fabije Piktor, Cincije Aliment) pisali su na grčkome, čime su nedvosmisleno pokazali da ciljaju na publiku izvan Apeninskoga poluotoka. Pouzdaniji su od mlađih analista (npr. Klaudije Kvadrigarije, Valerije Ancijat), koji su bili nemarni prema vrelima i skloni domišljanju. Prvi je pravi historiograf Katon (»Podrijetla«, o osnutcima italskih gradova, ali i o cjelovitoj rimskoj povijesti), istodobno i autor najstarijega cjelovito očuvana rimskoga proznoga djela (»O poljodjelstvu«). Bio je i vrstan govornik, uzalud se boreći protiv sve jačeg utjecaja grčke kulture. Uz njega su se kao govornici istaknuli Scipion Mlađi, Galba i braća Grakho, a na prijelazu iz II. u I. st. pr. Kr., Antonije, Kras i Hortenzije. Satira se kao naziv za zbirku raznovrsnih pjesama prvi put susreće u Enija, no tek joj je Lucilije dao prepoznatljiva obilježja poruge i nemilosrdne kritike i uveo heksametar kao njezin stalni stih.

Zlatni vijek

Od 80-ih pr. Kr. jedna je od dominantnih osoba ne samo u književnom, nego i cjelokupnom javnom životu bio Ciceron. Od stotinjak njegovih sudskih i političkih govora sačuvano ih je 58. Retorički i filozofski spisi, većinom u obliku dijaloga, bave se širokim rasponom tema korisnih za govorničku izobrazbu. Pogled u Ciceronovu privatnost, ali i u suvremene prilike, pružaju njegova mnogobrojna pisma, osobito ona koja je pisao bliskomu prijatelju Atiku. Bavio se i pjesništvom, ali s malo uspjeha. Ciceronov jezik drži se uzorom latinskoga književnog jezika. Glavni su predstavnici historiografije u Ciceronovo doba Salustije i Cezar. Obojica su pisali s vidljivom političkom tendencijom. Vrlo plodan pisac bio je Varon, od čijega se golema opusa cjelovito sačuvala tek rasprava o poljodjelstvu. Unatoč neospornoj dominaciji proze, pozornost privlače i pjesnici. Lukrecije je u didaktičkom epu »O prirodi« obrazložio Epikurovu filozofiju. U krugu modernista, tzv. neoterika (poetae novi), koji su u poetičkim načelima slijedili helenističke pjesnike, prvo mjesto pripada Katulu. Okosnicu njegove zbirke čine pjesme u kojima je glavni lik Klodija, supruga uglednoga političara i vojnog zapovjednika, prikrivena pod pseudonimom Lezbija (prema rodnom otoku pjesnikinje Sapfe).

Nakon vrhunskih prozaista Cicerona, Cezara, Varona, za Augustove vladavine i rimsko je pjesništvo dosegnulo vrhunac. Na pomak interesa utjecale su i promijenjene političke prilike: s propašću Republike i govorništvo gubi važnost u javnom životu, a prostor slobode sužava se i za historiografiju. Vergilije je nakon mladenačkih stihova objavio pastirske pjesme (»Ekloge« ili »Bukolike«) ugledajući se na Teokrita, a zatim didaktički ep »Georgike«, prema grčkim, ali i domaćim, rimskim izvorima. Do same je smrti dovršavao »Eneidu«, ep u 12 pjevanja o trojanskom junaku Eneji, mitskom praocu Rimljana. U epu se prošlost Rima sagledava iz perspektive njegove svjetskopovijesne, civilizacijske uloge. Horacije, bivši republikanac, a poslije zagovornik Augustovih političkih ideja, stekao je slavu lirskim pjesmama (carmina), za koje je i motive i metričku formu nalazio kod starijih grčkih lirika (Alkeja, Sapfe, Anakreonta i dr.). Heksametarske su mu »Satire« u Lucilijevu duhu, ali blaže u poruzi i dotjeranije u izrazu. Opuštenim konverzacijskim tonom odlikuju se i heksametarske »Poslanice«, od kojih je najpoznatija već u antici nazvana »O pjesničkom umijeću«. To je bilo i doba velike popularnosti rimske ljubavne elegije, u kojoj se, u Katulovu duhu, proklamiraju ideali apolitičnosti i subjektivnosti, uz izrazit nehaj prema društvenim normama. Začetnik joj je Gal, a glavni predstavnici Tibul, Propercije i Ovidije. Elegijskim distihom poslužio se Ovidije i za tobože didaktično »Umijeće ljubavi« i »Faste«, priče u vezi s rimskim kalendarom. Najopsežnije mu je i najutjecajnije djelo ep »Metamorfoze«, niz od približno 250 priča o raznolikim metamorfozama, od prijelaza kaosa u kozmos do preoblike Cezara u zvijezdu. Među povjesničarima prvo mjesto zauzima Livije, konzervativni poštovatelj starine i negdanjih rimskih vrlina, koji je u golemu djelu od 142 knjige »Od osnutka Grada« prikazao rimsku povijest od Enejina dolaska u Italiju do Druzove smrti 9. pr. Kr. U stručnoj literaturi vrijedno je Vitruvijevo djelo »O arhitekturi«, svojevrsna enciklopedija teorije i prakse grčke i rimske arhitekture u 10 knjiga.

Srebrni vijek

Metafora u uvriježenom nazivu otkriva tradicionalnu predrasudu i prema sadržaju i prema izrazu književnih tekstova toga razdoblja. Središnje mjesto govorništva u obrazovnom sustavu utječe na retoriziranje pjesništva; s druge strane, postupci tipični za poeziju sustavno prodiru u prozu. Uz mijenu stila vidljive su i promjene u žanrovskom repertoaru. Književni dignitet dobivaju podcijenjene vrste, poput basne i romana. Za Tiberijeve vladavine Fedro je pjevao basne u Ezopovu stilu s političkim aluzijama. Antiklasicističku reakciju najbolje su oprimjerili glavni književnici Neronova doba: pjesnik Lukan, filozof Seneka i romanopisac Petronije. Lukanov ep »Farsalija ili Građanski rat« tematizira sukob Pompeja i Cezara sustavno razarajući vergilijansku optimističnu viziju rimske povijesti: u epu nema junaka, nema božanskih intervencija, a prizori ranjavanja, sakaćenja i umiranja često poprimaju groteskna obilježja. Uz mnoge filozofske spise, među kojima se ističu 124 »Ćudoredna pisma Luciliju«, Seneka je u mješavini proze i stiha napisao oštru invektivu protiv mrtvoga cara Klaudija (»Pretvorba božanskoga Klaudija u tikvu«). Pod njegovim je imenom sačuvano i 9 tragedija s tematikom iz grčkoga mita, te preteksta »Oktavija«, koja zacijelo nije autentična, ali je jedini cjelovito očuvani primjerak te vrste u rimskoj književnosti. Senekine tragedije, koje najvjerojatnije nisu bile namijenjene za pozornicu nego za čitanje ili recitiranje, ostavile su dubok trag u europskim književnostima, ne samo u okviru matičnoga žanra. Svojim »Satirskim pričama« (poznatima pod nazivom »Satirikon«) Petronije je začetnik romana u rimskoj književnosti. Mnogoznačno djelo obračunava se i s književnom tradicijom (grčki ljubavni roman, dekadentno suvremeno govorništvo, Lukanov ep) i s izvanknjiževnom zbiljom; središnji odlomak, tzv. »Trimalhionova gozba« (opis gozbe kod neobrazovana i naduta skorojevića), očuvan je jedino u rukopisu koji je sredinom XVII. st. pronađen u Trogiru. Nakon Lukana ep je doživio klasicističku reakciju u djelima Silija Italika (»Punski rat«) i Valerija Flaka (»Zgode Argonauta«); vergilijanski ideal tek su djelomično slijedile Stacijeva »Tebaida« i nedovršena »Ahileida«. Satiru nastavljaju Perzije i Juvenal. U Perzijevim satirama, mjestimično teško proničnima, prevladavaju teme iz stoičke filozofije, a Juvenalove odlikuje programatsko »ogorčenje« (indignatio), povišen moralistički ton i izrazita odbojnost prema manjinama: etničkim, vjerskim, seksualnim. Od polihistora Plinija Starijega ostalo je enciklopedijsko »Prirodoslovlje« u 37 knjiga, s vrijednim ekscerptima iz danas izgubljenih djela grčkih i rimskih pisaca. Njegov nećak Plinije Mlađi bio je vrstan epistolograf, a njegova zbirka pisama važno je vrelo za poznavanje javnog i privatnog života. Kvintilijanova »Govornikova izobrazba« poglavito je retorički udžbenik, koji u oštroj reakciji protiv »novoga stila« zagovara povratak Ciceronu, ali i vrelo vrijednih podataka o antičkoj pedagogiji. Navodeći štivo koje preporučuje učenicima govorništva, Kvintilijan je dao i ocjenu najznačajnijih rimskih pisaca u usporedbi s grčkima. Njegov suvremenik Marcijal autor je 15 knjiga epigrama (ukupno 1555) u kojima je evocirao različite zgode i osobe iz rimske svakodnevice. Marcijalovo razumijevanje žanra (sažetost uz duhovit obrat na kraju) odsudno je utjecalo na žanrovsku povijest i s one strane granica antike. Vrhunski je domet u historiografiji dosegnuo Tacit. Uz tri kraće monografije (»Razgovor o govornicima«, »Agrikola«, »Germanija«) napisao je povijest rimskih careva od Augustove smrti do Nerona (»Anali ili Od smrti božanskoga Augusta«) i njezin nastavak, suvremenu povijest od Galbe do Domicijana (»Povijesti« – »Historiae«). Zgrožen nad izopačenošću carske vlasti, ali bez iluzija o mogućem povratku republike, Tacit je pojedinačne primjere zazornoga ili pohvalnoga ponašanja promatrao i iz nadvremenske, antropološke perspektive. Psihološke portrete prati krajnja sažetost izričaja, s dojmljivom slikovnošću i preobiljem aluzija.

Razdoblje kasnoga carstva

Konvencionalni početak toga razdoblja podudara se sa stupanjem na prijestolje Trajanova nasljednika, obrazovanoga helenofila Hadrijana. Poput grčke druge sofistike, i u rimskoj se književnosti javio snažan arhaistički pokret koji je uzore tražio u književnicima III. i II. st. pr. Kr., pa su se tako u zaoštrenim formulacijama Enijevi »Anali« pretpostavljali Vergilijevoj »Eneidi«. Glavni je pobornik takve orijentacije bio retor Fronton, učitelj potonjega cara Marka Aurelija; o širini i dubini novoprobuđena zanimanja za starinu dobro svjedoče Gelijeve »Atičke noći«. Hadrijanov privatni tajnik Svetonije sastavio je životopise dvanaestorice rimskih careva od Cezara do Domicijana (»Životopisi careva«), čitke, pune anegdota, bez dubljih povijesnih analiza i politički ravnodušne. Zacijelo je najintrigantniji rimski književnik II. st. Apulej. Po vlastitoj definiciji filozof platonovac, bavio se govorništvom, prirodnim znanostima, pravom, poviješću. Njegov »Obrambeni govor«, kojim se obranio od optužbe da je čaranjem naveo bogatu stariju udovicu da se uda za njega, jedini je cjelovito očuvani sudski govor iz razdoblja Carstva. U romanu »Pretvorbe« (poznatijem po naslovu »Zlatni magarac«), poslužio se grčkom pričom o znatiželjnom mladiću kojega ljubavnica zabunom umjesto u pticu pretvara u magarca. Pripovjedač u prvom licu osnovnu fabularnu liniju obogaćuje mnogobrojnim ekskurzima, a mješavina pučkoga razgovornog jezika i visoke retoričke elaboriranosti, arhaizama i neologizama jedinstvena je u cjelovitu korpusu rimske književnosti. U III. st. poganska rimska književnost vidljivo uzmiče pred kršćanskom. Dok se u skromnoj bilanci prve zatječu Nemezijanove ekloge, Solinov historiografsko-geografski kompendij, manji dio tzv. »Latinskih panegirika«, možda i anonimni »Katonovi distisi«, kršćanska književnost na latinskom obiluje apologetima i polemičarima, poput Tertulijana, Minucija Feliksa, Ciprijana, Arnobija, Laktancija. Ideološke razlike oslabjele su u IV. st. pa se kršćanski sadržaji uobličuju i u tradicionalnim poganskim žanrovima, poput biblijske epike, a kršćanski autori konvencionalno posežu i za mnogobožačkim mitskim aparatom. Dakako, nema riječi o idili: govornik Simah, primjerice, bio je žestok zagovornik stare rimske religije. Ponovno je vidljiv interes za starinu, kao u djelu Makrobija ili gramatičara Donata i Servija. Poganski mit o otmici Prozerpine tema je Klaudijanova epa. Za formalnim eksperimentom (carmina figurata) posegnuo je Optacijan, a ludički impuls nije stran ni Auzoniju. Pjesnici su i basnopisac Avijan i autor zemljopisne poeme o Sredozemlju Avijen. Iz istoga stoljeća potječe i tzv. »Povijest careva« (»Historia Augusta«), zbirka carskih životopisa od Hadrijana do Dioklecijana, te Eutropijev »Sažetak od osnutka Grada« (»Breviarium ab urbe condita«). Posljednji je veliki rimski povjesničar Grk Amijan Marcelin, koji je nakon dva i pol stoljeća svojim »Značajnim djelima« (»Res gestae«) nastavio Tacitove »Povijesti« prikazujući razdoblje od cara Nerve do Valensa (96–378). Iz toga razdoblja potječe i jedno od najčitanijih djela europskoga srednjovjekovlja, »Svadba Merkurija i Filologije« Marcijana Kapele. Kršćanskom književnošću dominirali su veliki crkveni oci: začetnik kršćanske himnodije i govorništva Ambrozije; prevoditelj, epistolograf, egzegetičar, biograf i historiograf Jeronim; plodni i svestrani Aurelije Augustin, čiji opus obaseže gotovo 100 naslova. Juvenkove »Četiri knjige Evanđelja«, dovršene oko 330., prvi su kršćanski ep. Početak V. st. obilježen je cjelovitim izdanjem pjesničkih djela »kršćanskoga Horacija«, Hispanca Prudencija. O raspadu jedinstvenoga kulturnog prostora i regionalizaciji rimske književnosti svjedoči i to što i drugi značajni autori dolaze iz rubnih dijelova Carstva. Iz Galije je rodom bio pjesnik i epistolograf Sidonije Apolinar, iz Afrike su prigodničar i epičar Drakoncije, teoretičar i praktičar alegoreze Fulgencije, gramatičar Priscijan. Na italskom su tlu rođeni, ili su u Italiji pretežno djelovali, tvorac »Uskrsne pjesme« Sedulije, propovjednik i autor značajne zbirke pisama papa Leon I. Veliki, enciklopedist Kasiodor.

Historiografi koji nadasve respektiraju politički okvir književne produkcije simboličan kraj rimske književnosti određuju u rasponu od 476., kada je germanskom provalom bilo srušeno Zapadnorimsko Carstvo, do 568., kada su u Italiju prodrli Langobardi. Nema dvojbe da na prijelazu iz V. u VI. st. pucaju posljednje integrativne niti one zajednice unutar koje je više od osam stoljeća nastajala rimska književnost. Možda je stoga najprimjerenije epohalni periodizacijski rez poistovjetiti sa smrću Boetija, autora djela »O utjehi filozofije«, koje u broju prijevoda na europske jezike zaostaje samo za »Biblijom«. Njegovom smrću 524. u zatvoru u Pavii ne nestaje samo kršćanin koji je žarko želio pomiriti Platonov i Aristotelov nauk, nego i posljednji prirodni govornik latinskoga koji je s punom kompetencijom čitao, prevodio i tumačio grčke tekstove.

Citiranje:

rimska književnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 8.11.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/rimska-knjizevnost>.