struka(e): |
ilustracija
ROKOKO, A. i D. Roentgen, pisaći stol, oko 1765., Amsterdam, Rijksmuseum
ilustracija
ROKOKO, A. Watteau, Gilles, 1720., Pariz, Louvre
ilustracija
ROKOKO, F. Boucher, Venerina toaleta, 1751., New York, Metropolitan Museum of Art
ilustracija
ROKOKO, G. R. Donner, figura sa zdenca na nekadašnjem Mehlmarktu (danas Neumarkt) u Beču, 1739., Beč, Barockmuseum
ilustracija
ROKOKO, J. H. Fragonard, Ljuljačka, 1767., London, Wallace Collection
ilustracija
ROKOKO, J. J. Kändler, Kralj Luj XV., meissenski porculan, sredina XVIII. st., Sèvres, Musée national de céramique
ilustracija
ROKOKO, M. D. Pöppelmann, Zwinger, paviljon Wale, 1711-22., Dresden
ilustracija
ROKOKO, ovalni salon s dekoracijama G. Boffranda u Hôtel de Soubise, oko 1735., Pariz

rokoko (franc. rococo, pokraćeno i reduplicirano od rocaille: ukras od školjaka, kamenčića, tvorba od starofranc. rocal, rochal: stijena).

1. Stil u likovnoj umjetnosti (također stil Luj XV.) koji se pojavio u Francuskoj oko 1720. i trajao približno do 1780; iz Francuske se ubrzo proširio po svim europskim zemljama. Proizišao je iz baroka i stila régence, preinačivši njihove monumentalne i pompozne oblike u lakše, intimnije i nježnije, osobito u unutrašnjem uređenju dvoraca i palača. Rokoko je ponajprije umjetnost interijera, koji se ukrašavao slikama, tapiserijama, zrcalima, pozlaćenim štukom i motivima iz kineske umjetnosti (chinoiserie), te bujnom ornamentikom (vitice, povijuše, školjke, puževi, umjetne sige i sl.) nepravilnih i asimetričnih, često vrlo neobičnih oblika. Sve je u tom stilskom razdoblju profinjeno, kićeno i detaljizirano: pokućstvo (javlja se novi tip pokućstva – pisaći stolovi s posebnim mehanizmima za otvaranje, tajnim pretincima i sl.), tkanine (damast i brokat svijetlih boja i nježnih uzoraka), moda (krinoline, frakovi, čipke, vlasulje) i sitni luksuzni predmeti (lepeze, parfemske bočice – flaconi, bombonijere). U parkovima oko dvoraca skladna i jednostavna vanjskog izgleda podizali su se kineski paviljoni, pagode i male čajane. U skladu s načelom povratka prirodi (J.-J. Rousseau), u vrtnoj arhitekturi težilo se stvaranju parka prirodna izgleda. Tvorac takva pejzažnoga perivoja bio je engleski pejzažni arhitekt W. Kent (Kensington Gardens, 1721–27). Glavni predstavnici rokoko graditeljstva bili su u Francuskoj G. Boffrand, graditelj dvorca Malgrange kraj Nancyja (1712) i palače Soubise u Parizu (1735., u kojoj se nalazi Salon de la Princesse, remek-djelo francuskog rokokoa), i Juste Aurèle Meissonnier, autor projekta za pročelje crkve Saint-Sulpice u Parizu (1726) i Kabineta zrcala u palači Franciszeka Bielińskog u Dresdenu (1734). U Njemačkoj je najznačajniji graditelj bio M. D. Pöppelmann, autor kompleksa Zwinger u Dresdenu (1711–19). Zajedno s kiparom B. Permoserom tvorac je Zwingerstila, iz kojega se razvila arhitektura i dekoracija njemačkoga rokokoa. U Austriji su najslavniji arhitekti toga razdoblja bili J. B. Fisher von Erlach, graditelj Hofburga i crkve sv. Karla u Beču, i J. L. von Hildebrandt, autor palače Belvedere u Beču. U Rusiji, osobito u Sankt Peterburgu, B. F. Rastrelli stvorio je inačicu rokokoa s obilježjima ruskoga tradicionalnoga graditeljstva (stil Rastrelli). Kiparstvo rokokoa nadovezalo se na barokno; mnogobrojni anonimni kipari izrađivali su kipove, reljefe i ornamente za pročelja, zabate, balustrade dvoraca i crkava, a malobrojni su stvorili umjetnički vrsne portrete, konjaničke spomenike, dekorativne figure za kraljevske rezidencije i nadgrobne spomenike te sitnu plastiku; u Francuskoj su skulpture u stilu rokokoa stvarali kipari Edme Bouchardon, Clodion, Guillaume Coustou st. i ml. i Jean-Jacques Caffiéri te svoje rane radove J.-B. Pigalle, u Austriji G. R. Donner, u Italiji Filippo della Valle, koji je zajedno s Pietrom Braccijem izradio kipove za Fontanu di Trevi u Rimu. U njihovim su djelima prisutne odlike rokokoa, ali uporaba antičkih oblika navješćuje prijelaz u klasicizam. U Španjolskoj se pod utjecajem churriguerizma nastavila barokna veristička tradicija; u Madridu je djelovao Luís Salvador Carmona (prvi ravnatelj Akademije San Fernando, osnovana 1752). U francuskom slikarstvu rokoko je bio izražen već u djelima A. Watteaua (galantne svečanosti, pastoralni i ljubavni prizori, likovi iz talijanske komedije dell’arte i sl.), a dosegnuo je vrhunac u senzualnim platnima F. Bouchera (osobito u privlačljivim ženskim portretima, npr. Mme Pompadour) i J.-H. Fragonarda. U Njemačkoj je rokoko obilježio rana djela A. R. Mengsa i dekoracije interijera braće Egida Quirina i Cosmasa Damiana Asama. Glavni predstavnici rokoko slikarstva u Italiji bili su G. B. Tiepolo i majstori vedutnoga slikarstva Canaletto i F. Guardi, u Engleskoj W. Hogarth te portretisti J. Reynolds i Th. Gainsborough. U doba rokokoa bile su osnovane mnogobrojne manufakture porculana (Meissen i Nymphenburg u Njemačkoj, Sèvres i Chantilly u Francuskoj, Capodimonte u Italiji i Wedgwood u Engleskoj). Od porculana su se, osim finoga stolnoga posuđa, izrađivali svijećnjaci, lusteri, intarzije na pokućstvu, njime su se oblagale stijene soba, kočija i sl., a proizvodnja je dosegnula vrhunac u sitnoj plastici (figurice i skupine figurica, uglavnom pastoralni prizori te likovi životinja u višebojnom porculanu) u suradnji s istaknutim umjetnicima (Johann Joachim Kandler u Meissenu i F. Boucher u Sèvresu). Vrhunac elegantnog i originalnoga pokućstva bogate ornamentike s figuralnim intarzijama i pozlaćenim brončanim okovima dosegnuli su majstori stolari ebenisti u Francuskoj (Charles Cressent i Jean-Henri Riesener), Njemačkoj (David i Abraham Roentgen) i Engleskoj (Th. Chippendale). U Hrvatskoj se rokoko javio sporadično (zidne slike s prizorima alegorijskoga sadržaja u dvorcu Miljana).

2. Književnopovijesni naziv za stilsko razdoblje koje se javilo u XVIII. st. u nekim europskim književnostima, prije svega u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj. Kao odlike književnosti rokokoa navode se vedrina i gracioznost stila, ali i razuzdanost i lakomislenost u shvaćanju života. Među najznačajnijim su oblicima rokokoa anakreontsko pjesništvo, basna, satirična filozofska priča, humorni roman, satirična i pastoralna komedija. Književni izričaj rokokoa domišljato i samosvjesno varira i ističe formu (uporaba nepravilnih rima, stihovnih i strofnih oblika, izmjena stiha s prozom). Pripovijedanju je svojstven ironično-prisan odnos s čitateljstvom, kojemu se pripovjedač često izravno obraća. U značajne pisce rokokoa ubrajaju se Voltaire, Ch. M. Wieland, A. Pope, L. Sterne, Ewald Christian von Kleist, Ch. F. Gellert, Jacobus Bellamy, Beaumarchais, Jacques Cazotte i dr. Rokoko je jedan u nizu pojmova duhovnopovijesne škole kojima se autonomija umjetničke i šire kulturne sfere htjela opravdati univerzalnošću stila epohe i smjenom stilskih razdoblja koju pokreću umjetnosti imanentni zahtjevi forme (H. Wölfflin). U tom je smislu rokoko stilsko razdoblje u kojem barokni stil doživljava istodobni vrhunac i kraj, na putu u novo klasično doba. Pojam međutim koleba između vrijednosnog i deskriptivnoga značenja, pa se može rabiti kao prosudba stilističkog obilježja djela nastalog i u nekom drugom razdoblju.

3. U glazbi → pretklasika

Citiranje:

rokoko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 26.2.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/rokoko>.