Sarajevo, glavni grad, političko, kulturno i gospodarsko središte Bosne i Hercegovine (Federacija BiH); 275 524 st. (2013; gradske općine Stari Grad, Centar, Novi Grad i Novo Sarajevo). Kanton Sarajevo (Grad Sarajevo i općine Hadžići, Ilijaš, Vogošća, Ilidža, Trnovo) obuhvaća 1276,9 km² s 413 593 st. (2013). Leži u istočnom dijelu Sarajevskoga polja, na obje obale rijeke Miljacke (pritok Bosne), na 542 m apsolutne visine, u podnožju Trebevića (1629 m), okružen planinama Bjelašnica, Igman i dr. Uz stariju industriju (tvornica duhana, osnovana 1880., tvornica ćilima iz 1888., pivovara iz 1898), Sarajevo je u drugoj polovici XX. st. razvilo niz industrijskih grana (metalna, tekstilna, elektrotehnička, strojograđevna, kemijska, prehrambena, drvna, kožarska i dr.). U užem gradskom prostoru podizali su se u XX. st. stambeni blokovi i četvrti, reprezentativne javne i druge zgrade. Gospodarski razvoj pridonio je i konstantnomu povećanju broja stanovnika, velikim dijelom doseljenika. O kulturnoj ulozi Sarajeva govore Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sveučilište (osnovano 1949), glazbena, likovna i scenska akademija, mnogobrojne znanstvene ustanove, Zemaljski muzej (osnovan 1888), Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti i dr., Umjetnička galerija, više kazališta (Narodno pozorište iz 1921. i dr.), opera i balet, filharmonija, velik broj knjižnica, te međunarodne kulturne manifestacije (Sarajevo film festival, utemeljen 1995., teatarski, jazz i dr. festivali). Mnogobrojni kulturno-povijesni spomenici: Baščaršija; Gazi Husrev-begov hamam (1537–39), bezistani (XVI. st.), Bijela tabija (utvrda; oko 1550); mostovi na Miljacki: Kozija (Kozja) ćuprija, Šeher-ćehajina ćuprija i Latinska ćuprija (tzv. Principov most); Gazi Husrev-begova džamija (Begova džamija; 1530–31), medresa Kuršumlija ili Seldžukija (1537), Careva džamija (1566), Čekrekči-Muslihudinova (1526), Ali-pašina (1560–61), Gazi Ferhad-begova džamija (Ferhadija; 1561–62), džamija Havadže Durake (Baščaršijska džamija) i ostale džamije; sefardska sinagoga (XVI. st.; obnovljena 1821; od 1970. muzej), aškenaska sinagoga (1902), pravoslavna mitropolijska crkva (1872), katolička katedrala (1889), gradska vijećnica (1896; nacionalna knjižnica) u pseudomaurskom stilu, Inat-kuća (1896), Svrzina kuća i druge građevine. Stara gradska jezgra, uz sportske objekte na okolnim planinama (Bjelašnica, Igman, Jahorina, Trebević) i izvor rijeke Bosne (Vrelo Bosne; ilidža), pridonosi razvoju turizma (302 570 turista, 2013). Međunarodna zračna luka. – Šire područje grada stalno je naseljeno od prapovijesnog doba (→ butmir; ilidža). Područje od Sarajeva do Zenice bilo je jezgra prvobitne Bosne (»zemljice Bosne«), spomenute kod bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta. Iz listine hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV. iz 1244. vidljivo je da je sarajevsko područje ulazilo u sastav županije Vrhbosne, u kojoj se nalazilo biskupsko sjedište. Na području te županije bilo je nekoliko trgovišta, od kojih je najznačajnije bilo Vrhbosna. Neposredno prije ulaska Osmanlija u Bosnu, na području Sarajeva najvjerojatnije je postojala dubrovačka kolonija. Početkom XV. st. Osmanlije su prodrli u to područje te su 1451. konačno zauzeli utvrdu Hodidjed istočno od Sarajeva, čime su postali gospodari doline rijeke Miljacke i sarajevske kotline. U vezi s djelatnošću bosanskog sandžakbega Isa-bega Ishakovića pojavila se oko 1460. jezgra novoga naselja (kasaba). Tada su bili izgrađeni saraj, tj. sandžakbegov dvor, drvena džamija, most, hamam, vodovod, han, kuće, dućani i mlinovi. Nova se kasaba u osmanskoj arhivskoj građi isprva nazivala Saraj-ovasi (polje oko dvora), Saraj ili Saraj-kasabasi. Preoblikovanjem toga naziva Sarajevo je steklo svoje današnje ime koje je prvi put zabilježeno 1507. God. 1480. to prvotno naselje spalila je hrvatsko-ugarska vojska pod zapovjedništvom hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana L. Egervárija, jajačkoga bana Petra Dóczyja i srpskog despota Vuka Brankovića. Zbog širenja Osmanskoga Carstva tijekom XVI. st., Sarajevo je bilo zaštićeno od graničnih sukoba, što je omogućilo nagli razvoj grada, posebice tijekom uprave bosanskog sandžakbega Husrev-bega, koji je dao sagraditi mnogobrojne svjetovne i vjerske građevine za koje se do sredine XX. st. skrbila Husrev-begova zaklada (vakuf). Sarajevo je postalo trgovačko, obrtničko i kulturno (Husrev-begova medresa) središte Bosanskoga sandžaka i poslije ejaleta. Tijekom XVI. st. u Sarajevu je postojalo oko 35 džamija, oko kojih su bile organizirane gradske četvrti (mahala). U XVI. i XVII. st. u gradu se naselila mnogobrojna zajednica Židova Sefarda. God. 1697. Sarajevo je privremeno bio zauzeo princ Eugen Savojski s 8500 vojnika. Pri povlačenju je spalio grad. Sarajevo je i poslije stradalo od požara (1788., 1831., 1842., 1852., 1879), koji su pretvarali u zgarišta cijele gradske četvrti i uništavali vrijedne spomenike. Sarajevsko stanovništvo stradalo je u ratovima u XVII. i XVIII. st., a zatim u mnogim unutarnjim sukobima u Bosni, te u različitim epidemijama (1690., 1731–32., 1741. i 1782). Pristaše sultanovih reformi razbili su 1832. kraj Sarajeva vojsku bosanskih feudalaca koje je predvodio Husein-beg Gradaščević. Tijekom ulaska austrougarskih postrojba u BiH u ljeto 1878. Sarajevo je bilo središte otpora muslimanskog stanovništva. Austrougarska je vojska 19. VIII. 1878., nakon žestokih uličnih borba, zaposjela grad. Za austrougarske uprave (1878–1918) Sarajevo je bilo upravno središte Bosne i Hercegovine. Tijekom toga razdoblja bile su izgrađene mnoge javne zgrade, šetališta, parkovi, željeznica te je Sarajevo, očuvavši neke elemente orijentalnoga, postalo moderan grad. U Sarajevu je 28. VI. 1914. bio ubijen prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, što je poslužilo kao povod za početak I. svjetskog rata. Nakon I. svjetskog rata Sarajevo je bilo sjedište Pokrajinske vlade, potom sjedište istoimene oblasti (1921–29) te Drinske banovine (1929–41). Dana 6. IV. 1941. njemački zrakoplovi bombardirali su Sarajevo, a uskoro zatim njemačke su postrojbe zaposjele grad, koji je postao dio Nezavisne Države Hrvatske. Tijekom II. svjetskog rata stradalo je više od 10 000 st. (od toga 8000 Židova). Sarajevo su u travnju 1945. oslobodile partizanske postrojbe nakon žestokih borbi (više od 600 poginulih i 2000 ranjenih s partizanske strane). U socijalističkoj Jugoslaviji (1945–91) Sarajevo je bilo glavni grad Socijalističke republike BiH i jedno od vodećih industrijskih područja u državi (1948. imalo je 119 073 st.). Modernizacija željezničke pruge prema Šamcu (1947) i Pločama (1966) pogodovala je gospodarskom razvoju koji je ubrzao doseljavanje i porast stanovništva (265 352 st., 1971). God. 1984. u Sarajevu su bile organizirane XIV. zimske olimpijske igre. Tijekom 1991., u uvjetima raspada Jugoslavije i političke prevlasti nacionalnih stranaka, bila je narušena društvena stabilnost. God. 1991. na širem sarajevskom području živjelo je oko 527 000 st. (na gradskom području 416 497 st.), od čega oko 49% Muslimana, 30% Srba, 11% Jugoslavena, 7% Hrvata, i dr. (Sarajevskim primirjem od 2. I. 1992. bila je omogućena mirovna operacija UN-a u Hrvatskoj, koja je ubrzo bila proširena i na BiH; → domovinski rat). Protiveći se referendumu o neovisnosti BiH, srpske su snage 2. III. 1992. blokirale pojedine dijelove grada. Veći srpski napadi uslijedili su početkom travnja 1992., nakon međunarodnog priznanja BiH. Od svibnja 1992. nadmoćnije srpske snage nadzirale su pojedine dijelove grada i širega područja (naselje Pale postalo je središte Republike Srpske; bilo je proglašeno Srpsko Sarajevo), a preostali dio Sarajeva (pod bošnjačkom kontrolom) držale su pod opsadom do kraja rata. U mnogobrojnim topničkim i drugim napadima srpskih snaga 1992–95. bilo je više od 10 000 poginulih, uglavnom civila, a uništeni su ili oštećeni i mnogobrojni vrijedni povijesni, kulturni i sakralni objekti. Prema Daytonskomu sporazumu (1995), Sarajevo je bilo ujedinjeno kao dio Federacije BiH, a Republici Srpskoj pripali su pojedini rubni dijelovi sarajevskoga područja (općina Pale i dr.). Povlačenje srpskih snaga dovršeno je u ožujku 1996. kada je otišla i većina srpskog stanovništva. U Sarajevu je smješteno sjedište Vijeća za regionalnu suradnju, međunarodnog tijela nastalog na temeljima Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Europu.