sarmatizam (poljski sarmatyzm), klasna ideologija i kultura plemstva u poljsko-litavskoj državi (Rzeczpospolita), tzv. šljahte, u XVII. i XVIII. st. U suvremenim tumačenjima razlikuju se širi, ideološki i uži, kulturni opseg pojma: prvi uključuje poljski državotvorni i konzervativni politički svjetonazor, a drugi se odnosi na plemićku, »sarmatsku« kulturu šljahte te njezina očitovanja u umjetnosti i književnosti; i ideološko i kulturno razumijevanje sarmatizma izrazito su klasno uvjetovani pa su seljaštvo i građanstvo iz njega bili isključeni. Podrijetlo je sarmatizma u predaji o etničkom podrijetlu Poljaka i Slavena od drevnih Sarmata; otud orijentalni utjecaji u vanjskoj pojavnosti i stilu, osobito u odjeći, interijeru i oružju. Naziv se ustalio u ranonovovjekovnoj poljskoj historiografiji (Aleksander Gwagnin, Stanisław Sarnicki) i napose za dinastije Jagelovićâ. Sarmatizam je od kraja XVI. st., u svojoj ranoj, jagelonskoj, odnosno kasnorenesansnoj etapi, u ozračju katoličke obnove definirao sva područja dvorskoga i javnoga života u Poljskoj i Litvi, ponaprije religijsko, etničko i klasno opredjeljenje te feudalni ustroj, učinkovito poloniziravši etnički raznolik sastav poljsko-litavskoga plemstva. U drugoj, baroknoj etapi (s vrhuncem na prijelazu XVII. i XVIII. st.) razvio se u složen sustav društvenih pravila i običaja, svojevrsni kodeks koji je plemićima i dvoranima propisivao stav u svim sferama javnoga i privatnoga života; u toj etapi začela se polonocentrična ideologija poljskog mesijanizma u filozofiji, umjetnosti i književnosti koja je, kao središnji ideologem borbe za povratak državnosti, vrhunac doživjela tijekom ustanaka 1830–63. U trećoj, kasnoprosvjetiteljskoj etapi u XVIII. st., obilježenoj raslojavanjem plemstva, istodobnim usponom magnatskih rodova i osiromašenjem srednjega sloja te začetcima društvene afirmacije građanskoga staleža, poprimio je konotaciju reakcionarne i nazadnjačke ideologije. Gospodarske i političke odluke iz toga razdoblja (borba za privilegije, ksenofobija, izolacionizam) nerijetko se drže odgovornima za gubitak poljske državnosti; zatvoren u svijet plemićke kulture, u kojem se sve više svodio na rigidne društvene kodove u modi, uređenju posjeda, arhitekturi, ophođenju i ukusu, sarmatizam više nije korespondirao s društvenom i političkom stvarnošću. Tijekom XIX. st. uglavnom se poistovjetio sa staropoljskom kulturom u cjelini, ostavši i dalje politički i književno vitalan u svjetlu predodžbe o staroj poljskoj državi kao primjeru idealnoga poretka i slobodnoga društva. Glavni su predstavnici sarmatizma u književnosti poljskoga baroka Wacław Potocki, Jan Chryzostom Pasek, Wespazjan Kochowski i Jan Andrzej Morsztyn. Posvetu sarmatskoj kulturi sadržavaju kanonska djela poljske književnosti (Gospodin Tadija Adama Mickiewicza, Osveta Aleksandera Fredra, Trilogija Henryka Sienkiewicza – Ognjem i mačem, Potop, Gospodin Wołodyjowski). Kao metonimija panslavizma imao je odjeka u svim slavenskim kulturama, pa i u hrvatskom humanizmu, u dalmatinskoj inačici ranonovjekovnoga ilirizma (Vinko Pribojević, Faust Vrančić).
