Schor [šo:ɹ], Egid, austrijski slikar (Innsbruck, kršten 2. IX. 1627 – Innsbruck, 2. VII. 1701). Učio je u radionici svojega oca Hansa Schora, a potom od 1655. radio u rimskoj radionici svojega brata Johanna Paula Schora, većinom kao suradnik na oslikavanju palača Quirinale (1656–57) i Colonna (1665). U Rimu je proučavao radove Pietra da Cortone i Gian Lorenza Berninija, posebno djela majstora baroknoga iluzionizma Andree Pozze. Vrativši se 1665. ili 1666. u Innsbruck, prenio je stilske karakteristike i osnovne elemente zidnoga slikarstva rimskoga visokog baroka u Tirol te se smatra začetnikom tirolskoga baroknog iluzionističkog zidnog slikarstva. Izveo je zidne slike u crkvi i samostanu Neustift kraj Brixena (1682., 1696) i župnoj crkvi u Schabsu (1687), a najvažniji su mu oslici dviju korskih kapela u crkvi samostana Stams (1692–97) u kojima je u potpunosti primijenio iskustvo stečeno u Rimu, slikajući iluzionističku arhitekturu i »lažno« uokvirene medaljone i štafelajne slike, bez iluzionističkoga skraćivanja (quadri riportati). U Innsbrucku je 1679–90. bio dvorski slikar lorenskoga vojvode Karla V., a kao slikar djelovao je i u Salzburgu, Linzu, Beču, Münchenu, Nürnbergu i Augsburgu. Radio je i oltarne pale za crkve u Innsbrucku (samostan Wilten, 1671; Sv. Jakov, 1673; Marija Pomoćnica, 1689). Njegov sin Johann Ferdinand (Innsbruck, kršten 24. VI. 1686 – Prag, 4. I. 1767) slikarstvo je učio u Innsbrucku u očevoj radionici te u Josefa Waldmanna. U Rimu je 1705–08. bio suradnik u radionici Carla Maratte, a arhitektonsko je crtanje učio u Michelangela Ricciolinija. Djelovao je od 1713. u Pragu kao dekorativni slikar, graditelj, geometar i inženjer (regulacija Vltave, 1725–33) te je od 1726. bio profesor na inženjerskoj školi.
