Šejka, Leonid, srpski likovni umjetnik (Beograd, 24. IV. 1932 – Beograd, 15. XII. 1970). Sin ukrajinskog emigranta. Diplomirao je 1960. na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Bio je jedan od osnivača i teoretičara društva prijatelja Baltazar, koje je 1957. preraslo u skupinu Mediala.
Ideju »integralne umjetnosti« tumačio je kao sintezu dotadašnjih iskustava i dostignuća u umjetnosti te ju je nastojao primijeniti najprije u slikarstvu težeći »integralnoj slici« koja bi povezivala »muzejsku« umjetnost sa senzibilitetom suvremenoga čovjeka. Najavljujući postmodernističku nostalgiju za slikarstvom renesanse, obuzet cjelovitošću slike, poput one Leonarda da Vincija i Johannesa Vermeera, težio je prevesti stare majstore u novi izraz (Muzejska postavka, 1956; Alkemičarska soba Fausta, 1964; Pad velikog Babilona, 1967; Vermeerov krčag, 1970). Stvarajući dojam intelektualne igre, gradio je kompoziciju kombinirajući postnadrealističku fantastiku, citat, montažu, foto-kolaž, sliku u slici, perspektivu apsolutnog iluzionizma i nulte površine, te među prvima i elemente enformela i amorfne strukture (Amorfna multiplikacija, 1956; Soba s mapom vulkanske zone i Zid, 1960; Polovne stvari i Ružičasta mrtva priroda, 1967; Raspeće i Cadis, 1968; Skladište i Trompe l’oeil, 1969).
U središte opusa stavio je ideje predmeta i predmetnosti, razlažući ih od problema uloge predmeta u strukturi slikarskoga prikaza do smještanja u šire, pa i filozofske kontekste. U fazi širenja zanimanja za druge likovne postupke i ideje otkriva renesansne i barokne kabinete čudesa, tj. kurioziteta, »veličanstvene« kolekcije najrazličitijih predmeta te poput nadrealista stvara vlastite objekte i asamblaže, istodobne onima neodadaista (Zgift multipleks, 1957; Cilindrična pozicija, 1957). Prizivajući dadaističku negaciju umjetnosti, radio je i vrste prvih hepeninga, »proglašavanja predmeta« ili iniciranja u svijet umjetnosti, i akcija, poput njihova sakupljanja na otpadu, »osvajanja«, klasificiranja, dodjeljivanja novoga značenja, ili pak njihove destrukcije (Destrukcija flaše i Flaša – proglašeni objekt, 1956). Sve te umjetničke postupke povezuje nekoliko osnovnih tema (smetlište kao otisak grada, multiplikacija predmeta, pomirenje suprotnosti, prekomjerno nagomilavanje i množenje predmeta, skladišta, interijeri i mrtve prirode), svedenih na nekoliko za njega opsesivnih pojmova (Grad i Đubrište, Zamak i Cadis), koje povezuje u alegoriji o prolaznosti, ali i o labirintu, tj. u viđenju putovanja čovjeka kroz život, traganju za cjelovitošću i harmonijom, središtem svijeta, »Cadisom« u Zamku, oko kojega pravi atmosferu uzvišenosti s pseudoreligijskim prizvukom, smatrajući ga antipodom simboličkoga Grada, metaforom rastrojstva i propasti.
Poetiziranom teorijom, koju je razlagao u nizu članaka objavljenih u časopisima (Mediala, Vidici, Polja i dr.) i knjizi Traktat o slikarstvu (1964), te osebujnim opusom nagovijestio je nadolazeće probleme vezane uz potrošačko društvo, kulturu konzumerizma, prekomjernu proizvodnju i gomilanje smeća i otpada (pa i tijekom »kozmičkih letova«), istodobno upozorivši na simboličko mjesto propadanja svih vrijednosti.
Izlagao je skupno od 1953., na svim izložbama Mediale 1958–60 (retrospektive 1969., 1981., 2005), na Trijenalima jugoslavenske likovne umjetnosti (Beograd 1964–70) i Mediteranskom bijenalu (Aleksandrija 1963). Prvu samostalnu izložbu, koja je ubrzo stekla kultni status, priredio je 1958. u Beogradu. Poslije je izlagao i u Münchenu, Zürichu i Bernu, gdje je proživio posljednje godine. Posmrtno su mu priređene retrospektive 1972. i 1977. u Beogradu.
Kao »umjetnik individualnih mitologija«, neuobičajenim načinom rada na postulatima osebujne vlastite »filozofije« izgradio je složen, protokonceptualan opus bogate simbolike i snažnoga poetskog izraza koji i danas plijeni aktualnošću. Većina njegova opusa te raznovrsna arhivska i druga građa čuvaju se u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu.
