struka(e): povijest, opća

Seleukidi (grčki Σελευϰίδαι, Seleukídai), makedonska dinastija koja je od 312. do 64. pr. Kr. vladala velikim dijelovima nekadašnje države Aleksandra Velikoga. Osnovao ju je Seleuk I. (grčki Σέλευϰoς, 312. do 280. pr. Kr.), vojskovođa Aleksandra Velikoga. Nakon Aleksandrove smrti dobio je na upravu babilonsku satrapiju (321. pr. Kr.). Sudjelovao je u borbama dijadoha, vladao Babilonom (312. pr. Kr.), osvojio Mediju i Perziju, stekao Siriju i Malu Aziju. Uzeo je carski naslov (306. pr. Kr.) i, nakon pobjede nad indijskim vladarom Čandraguptom, naziv Nikator (Pobjednik). U svojoj golemoj državi, konglomeratu različitih naroda, Seleukidi su se oslanjali uglavnom na grčko-makedonski etnički element, koji je držao najvažnije političke i vojne položaje. Pod Antiohom I. Soterom (281. do 261. pr. Kr.) i Antiohom II. Teosom (261. do 246. pr. Kr.) Seleukidi su izgubili prostrana područja svoje države, koja su došla pod baktrijsku i partsku vlast, a za Palestinu su se morali uporno boriti s Ptolemejevićima. Nekadašnje prostranstvo države Seleukida od Inda do Helesponta pokušao je obnoviti Antioh III. Veliki (223. do 181. pr. Kr.), ali je, poražen od Rimljana u Termopilama i kod Magnezije (190. pr. Kr.), izgubio Malu Aziju. Seleukidima je ostala samo Sirija, koja se u dinastičkim borbama postupno raspadala. Posljednjega Seleukida, Antioha XIII., svrgnuo je Pompej (64. pr. Kr.) i Rimljani su zavladali strateški važnom Sirijom, od tada rimskom provincijom. Glavni grad carstva bila je Antiohija, koja je postala jednim od najznačajnijih središta helenističke kulture.

Citiranje:

Seleukidi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 14.4.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/seleukidi>.