Sigismund II. August (poljski Zygmunt II August, litavski Žygimantas Augustas), poljski kralj i litavski veliki knez (Krakov, 1. VIII. 1520 – Knyszyn, 7. VII. 1572). Jedini sin Sigismunda I. Staroga, za nasljednika i suvladara (vivente rege) okrunjen je 1530., a oca je naslijedio nakon njegove smrti 1548. Sigismundovu prosperitetnu vladavinu obilježio je snošljiv odnos prema protestantima, a istodobno je u kulturi i umjetnosti vrhunac doživjelo tzv. zlatno doba, započeto još za njegova oca. Na njegovu dvoru djelovao je, u krugu mnogobrojnih humanista, i Jan Kochanowski. Vodeći proturusku politiku, sudjelovao je sa Švedskom i Livonskim redom u Livonskom ratu (1558–83), kojega je cilj bio sprečavanje ruskoga širenja na Baltik, pripojivši nakon raspada Livonske konfederacije 1561. najveći dio Livonije svojoj državi. Između 1563. i 1570. bio je umiješan u Sjeverni sedmogodišnji rat, u kojem je podupirao dansko-norveške snage protiv Švedske u borbi za prevlast na Baltičkome moru i za kojega je 1568. oformljena poljsko-litavska mornarica. Unatoč trima brakovima (Elizabeta od Austrije, Barbara Radziwiłł, Katarina od Austrije) i velikom broju ljubavnica nije imao muškog potomka; prema izvorima, postao je neplodan zbog spolnih bolesti, a preminuo je od posljedica gihta, bubrežnih kamenaca i tuberkuloze kao posljednji muški potomak iz dinastije Jagelovića. Personalna unija Poljske i Litve zamijenjena je u posljednjim godinama njegove vladavine Lublinskim sporazumom (1569) realnom unijom (Rzeczpospolita) na čelu s kraljem kojega je u Sejmu birala šljahta. Sejm je kao njegova nasljednika, prvog izbornog kralja i velikog kneza poljsko-litavske unije, izabrao Henrika III., no kako je prijestolje 1574. upražnjeno njegovim preuzimanjem francuske krune, kao suvladari su, ulaskom u formalni brak, 1576. izabrani Sigismundova sestra Ana Jagelonska (poljski Anna Jagiellonka, litavski Ona Jogailaitė, 1523–96) i Stjepan Batory, nakon čije je smrti 1586. ona poduprla izbor svojega i Sigismundova nećaka Sigismunda III. Vase za kralja.
